Planet Napush(t)eni Last active: Never
Not logged in [Login ]
Go To Bottom

Printable Version | Subscribe | Add to Favourites   Post new thread Poll:
 Pages:  1  2  3  ..  6
Author: Subject: Zivot je rijeka....
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

exclamation.gif posted on 10-5-2007 at 21:57 Reply With Quote
Zivot je rijeka....



......a mi smo samo brodovi izlozeni valovima

http://www.tfaoi.com/cm/4cm/4cm26.jpg




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 11-5-2007 at 08:44 Reply With Quote
Tijelo Jelene Ivanisevic stiglo u Ogulin u lijesu



Da je kojim slucajem Indijac Venkateshwar Pullagurla (24) u srijedu je cuo samo jedan krik iz Ogulina, mozda bi taj bezobzirni ubojica shvatio sto je ucinio. Umjesto u veseloj povorci, mozda svadbenoj, Jelenu Ivanisevic (21) iz Göteborga su u njezin rodni dom dopratili u mrtvackom kovcegu. Na Uskrs, 8. travnja, silovao ju je i ubio mladic kojem je vjerovala. Krikovi, jecaji, vristanje. Otac je jedva stajao na nogama. Brat je pao u nesvijest. Za njim majka, mala necakinja... Mjesec dana obitelj je cekala da vidi i dotakne svoju Jelu. Mjesec dana boli i patnje. Kao da ne moze gore. Kao da ne moze jace zaboljeti. Sve dok u Ogulin, u dvoriste kuce na broju 107 nisu usla mrtvacka kola. Bijeli lijes kao da je zelio ispricati pricu o jednoj mladosti, veselju, bezbriznosti i zeljama. Bilo ih je tisuce. Sve dok u trenu to nije prekinula ruka ubojice.
Pullagurla je u svedskom pritvoru. Istraziteljima nije puno govorio. Osim da je kriv za njezinu smrt. I da je spreman za to odgovarati i platiti grijehe.

http://24sata.hr/repository/images/_variations/3/a/3aa30c6aee61aae410f694e7280a1174_medium_tall.jpg
Mjesec dana nakon ubojstva u Goeteborgu, Jelena Ivanisevic (21) iz Ogulina u srijedu se vratila obitelji. U bijelom mrtvackom kovcegu




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 13-5-2007 at 12:46 Reply With Quote
Sarina prica



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/05/12/sara-v.jpg
Glavna je junakinja “Sarine price” njezina majka Zajneba, koja je na pocetku nacisticke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog cega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika medju narodima


Sara Pecanac zivi u jednom od novih jeruzalemskih naselja. Prije 13 godina zivjela je u Sarajevu. Odrasla je u Ulici DJure DJakovica kao Aida Hardaga. O njezinu se zivotu upravo snima film na sarajevskim i jeruzalemskim ulicama, a pricu o sebi vec 12 godina prica na svim kontinentima. Njezina ce sudbina doci u srediste paznje na ovogodisnjoj Zidovskoj kulturnoj sceni Bejahadu kao nesvakidasnja prica vrtoglave povijesti koja se u kratkom razdoblju dvaput dramaticno ponovila u njezinoj obitelji. Prvi put u jeku Drugog svjetskog rata, a nakon toga u vrijeme srpske agresije i blokade Sarajeva. Prvi put kada je Sarina majka spasila susjede Zidove, obitelj Kabiljo, a drugi put kada su Zidovi u znak zahvalnosti dosli po muslimansku obitelj Hardaga u okruzeno Sarajevo i odveli je u Izrael, gdje je zapocela novi zivot.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/12/sara-mama-max-v.jpg
- Ova mi je zemlja pruzila novi zivot. Moja kci Stela zavrsila je osnovnu i srednju skolu, bila je u vojsci, sada je studentica... Pruzila mi je ono sto je san svake normalne majke, da omoguci djeci da prozive mladost i zasnuju svoj zivot - kaze Sara Pecanac s kojom smo razgovarali u Jeruzalemu. Glavna je junakinja “Sarine price” njezina majka Zajneba, koja je na pocetku nacisticke okupacije Sarajeva spasila i udomila svoje susjede Kabiljo, zbog cega je bila prva muslimanka koju je Izrael odlikovao medaljom pravednika medju narodima

- Pricu treba zapoceti 17 godna prije nego sto sam se ja rodila, kada je moja majka, tada dvadesetdvogodisnja zena s dvoje djece, povela pod svoj krov susjede Kabiljo, kojima je bomba bila srusila kucu. Nacisti ne samo da nisu voljeli Zidove nego ni one koji su im pomagali pa je kazna cekala i one koji su ih skrivali - prica Sara Pecanac i skromno dodaje kako je njezina majka ucinila samo ono sto je mislila da treba uciniti i kada su je u Izraelu pitali zasto je to napravila, ona je odgovorila da ne razumije pitanje jer joj je sasvim normalno da ljudi pomazu jedni drugima.

- Pedeset godina poslije, povijest se ponovila. Lokacija je bila ista - Sarajevo. Ljudi su bili isti, samo su sada pomoc trebali oni koji su onda pomagali - nastavlja Sara Pecanac.

Buduci da su s obitelji Kabiljo, koja se nastanila u Izraelu, bili u dobrim odnosima, uslijedila je akcija izraelske drzave.

- Angazirao se i izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres, koji je uputio pismo Vladi BiH zato sto su postojali ratni zakoni da ljudi do odredjene dobi ne mogu napustiti Sarajevo. Dobili smo jamstva koja su nam pomogla da izadjemo i nastavimo zivot u “obecanoj zemlji” - kaze Sara. Upravo se u slucaju njezine obitelji, dodaje, potvrdila ona zidovska izreka da tko spasi jedan ljudski zivot, spasio je cijelo covjecanstvo.

To nam je potvrdila i Miriam Aviezer, predsjednica Udruzenja Zidova s podrucja bivse Jugoslavije u Izraelu i clanica Komisije za utvrdjivanje pravednika medju narodima u jeruzalemskom Yad Vashemu.

- U odlomku iz Biblije stoji da je pravednik onaj covjek koji je spasio jednu dusu i tako spasio jedan cijeli narod. To dolazi do izrazaja bas kada se radi o pravednicima koji su nezidovi, a koji su spasavali Zidove u Drugom svjetskom ratu i izlozili se opasnosti, kao i svoju obitelj - kaze Miriam Aviezer. Prema njezinim rijecima, u svijetu ima 20.000 pravednika medju narodima, medju kojima su i neki kraljevi, mnogi diplomati i svecenici, ali su najvredniji pothvati tzv. malih i obicnih ljudi, susjeda i prijatelja, pa cak i slucajnih prolaznika koji su spasiti neciji zivot smatrali svojom duznoscu.

Zanimljivo je kako su nasi prostori u prosjeku bogati takvih hrabrim pothvatima. Miriam Aviezer tako navodi podatak da u Hrvatskoj, s obzirom na ondasnju brojku od oko 40.000 Zidova, ima 105 pravednika medju narodima. Za usporedbu, u Poljskoj u kojoj je zivjelo 2,3 milijuna Zidova, ima pet, sest tisuca pravednika.

- Svaka je prica izuzetno dramaticna. Tako je 1942. u Zidovsku opcinu Zagreb dosao covjek i ostavio paket. Kada je otisao, paket se poceo micati i vidjeli su da je unutra jednogodisnje dijete. U pismu je pisalo da ga predaju sestricni Blanke Bichler koja je iz Loborgrada odvedena u u Auschwitz, ali je platila strazarima da joj spase dijete. No kako je njezina sestricna bila na crnoj listi i pred odlaskom u partizane, odnijela je dijete zeni koja je djecu cuvala za novac. Ali, nije joj se previse svidjala pa je pisala Gertrudi Belinic da vidi sto je s curicom. Ona ju je pronasla prljavu, bosu i zapustenu pa ju je odnijela svojoj kuci. Netko ih je prokazao pa su skoro nastradale. Pobjegle su, krstile su malu i vratile je natrag prekrstenu. Tako su je spasili i ona sada zivi u Izraelu sa svojom obitelji - prica Miriam Aviezer. Kaze i kako je na svecanost dodjele medalje pravednika dosla nekadasnja beba s cijelom svojom obitelji, po cemu se vidi da je onaj tko je spasio nju, spasio i cijeli narod, tj. generacije koje su uslijedile. Na ovogodisnjoj Zidovskoj kulturnoj sceni Bejahad, osim Sare Pecanac, predstavit ce se i sarajevska obitelj Korkut, koja takodjer nosi titulu pravednika medju narodima.

- Dr. Dervis Korkut bio je kustos muzeja u Sarajevu koji je spasio “Sarajevsku Hagadu” od Hitlerove specijalne postrojbe za pljacku umjetnina Rosenbergkomand. Sakrio ju je u podu svoje kuce, ali medalju pravednika nije dobio za to, jer se ona dobiva samo za spasavanje ljudi. On je, naime, u svoju kucu primio Donkicu Papo, koja je u sarajevsku bolnicu dosla traziti oca, ali su ga vec bili odveli. Vratar bolnice odveo ju je dr. Korkutu koji ju je primio u svoju kucu i obukao kao muslimanku. Bio je popularan u ondasnjoj vlasti pa su k njemu dolazili i oficiri, Nijemci, a Donkica ih je posluzivala - prica Miriam Aviezer.

Nize pricu za pricom, a posebno je upecatljiva i ona Hasje Sazlinovic koja je otisla u DJakovo po djecu zidovske obitelji Israeli. Vodila ih je po opasnom putu s laznim legitimacijama, cas ih predstavljajuci kao svoju djecu, a cas kao rodbinu. Medjutim, da bi netko postao pravednik medju narodima, nuzno je da je svoj zivot izlozio opasnosti i da za to ima svjedocanstvo.

- Sve je jednostavno ako je prica cista. Kada se nekog predlozi, prvo pogledamo da nije na listi zlocinaca, jer je bilo slucajeva da je netko spasio neku obitelj, ali je bio na nekoj duznosti po kojoj je mnoge poslao u smrt. Mi u Yad Vashemu imamo spiskove zlocinaca prema svim kategorijama, za cijelo podrucje bivse Jugoslavije. Svih ustasa, od najvisih do obicnih vojnika, s opisom zlocina, podrucja na kojem je pocinjen, podatkom je li ga Komisija za vojne zlocine kaznila, je li mu sudjeno, zivi li u izbjeglistvu i cak gdje se nalazi. Imamo cak i popise onih koji nisu bili zlocinci, ali su dobili zidovsku imovinu na cuvanje pa su je prisvojili - kaze Miriam Aveizer.

Najvise se inzistira na izjavi prezivjelih sudionika, koji su u vrijeme cina morali imati barem osam godina. Ako nema prezivjelih, uzima se svjedocanstvo ocevica.

- Spis obradim, vidim odgovaraju li podaci povijesnim cinjenicama i predlozim komisiji, nakon cega slijedi diskusija koja se najvise vodi o tome u cemu je bila opasnost. Kada se prizna, slijedi svecanost u Yad Vashemu ili izraelskom veleposlanstvu u toj drzavi - opisuje Miriam Aviezer i dodaje da su pravednici u Yad Vashemu donedavno sadili drvo u memorijalnom parku, ali kako mjesta za drvece vise nema, dobivaju plocicu sa svojim imenom na zidu.

I obitelj Hardaga ima svoje drvo u jadvasemskome memorijalnom parku. - Moja je majka posadila drvo 1985. godine. Ono ima korijene, sto su moji korijeni danas, a drvo je sve ljepse i ljepse i simbolizira novu generaciju. Ona je to napravila zato sto je mislila da je to ispravno i nije mnogo pricala o tome - prica nam Sara Pecanac, koju je zacudila paznja koju je njezina obitelj izazvala u Izraelu.

- Kada sam dosla u Izrael, pitala sam se zbog cega se pravi tolika buka, jer to je nesto sasvim normalno, ali danas, nakon 13 godina zivota u Izraelu, jasno mi je sto je znacilo da jedna muslimanka pomaze Zidovima. To je prelazilo granice humanosti i otislo u politicke vode, sto je posve neispravno - nastavlja Sara Pecanac. Misli kako joj je bilo predodredjeno da jednog dana dodje zivjeti u Izrael, jer je jos u Sarajevu mastala kako ce prijeci na judaizam.

- Moja je majka spasila i obitelj Kabiljo i svoju obitelj za to da zivimo svoje snove! Jer meni je bio san da postanem Zidovka, na sto sam vrlo ponosna. Brat mi je krscanin i zivi u Meksiku, a sestra muslimanka u Sarajevu. To je poruka za cijelo covjecanstvo, da svi mogu zivjeti u ljubavi, da se drugi mogu postovati, bez obzira na to sto sam se ja nasla na ovom putu - porucuje Sara. Njezina je zivotna prica, zakljucuje, kao “puzzle koji je Bog stvorio prije njezina rodjenja, a dijelovi su se sami poceli uklapati”.

Iz 'malog Jeruzalema' u pravi Jeruzalem

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/12/obitelj-sara.jpg
Izrael je, kaze Sara Pecanac, zemlja koja zna prihvatiti covjeka, jer u njoj nitko nije stranac najvise zbog toga sto ljudi dolaze sa svih strana svijeta. No nekih slicnosti ima i s BiH, ponajvise zbog susretanja triju velikih religija, krscanstva, judaizma i islama.

- Iz Sarajeva, “malog Jeruzalema”, dosla sam u pravi Jeruzalem - kaze Sara Pecanac.

Medjutim, taj dolazak nije bio lagan. Iako ih je Izrael docekao s najvecim postovanjem i Sarina je majka dobila nacionalnu mirovinu, Saru i njezinu obitelj cekala je teska prilagodba. Njezin pravni fakultet nije vrijedio mnogo, a suprug je sa zavrsenom elektrotehnikom nesto lakse nasao posao.

- Majka nam je pomagala, ali to je bio njezin novac i sve vise od toga sto smo htjeli morali smo zaraditi sami. U jednom su je intervjuu pitali sto cu ja raditi, na sto je rekla da sam zavrsila fakultet, ali da ne znam jezik i da ima mnogo mladih nezaposlenih pa da ne ocekuje da cu dobiti posao u struci. “Zivot je pocetak, ima krpa i vode pa neka cisti i zaradi novac”, izjavila je za novine. Cistila sam godinu dana, a moja je Stela zavrsila privatnu skolu, koju smo zeljeli da upise. Nakon godinu dana dosli su iz Yad Vashema i rekli da prestanem s tim, iako sam dobro zaradjivala, jer imaju posao za mene - prica Sara Pecanac, koja je nakon sest mjeseci odlicno naucila hebrejski i sada je direktorica jednog odsjeka u jadvasemskom arhivu.

Mjesto zajednistva Zidova i muslimana

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/12/bejahad-max.jpg
Zidovska kulturna scena Bejahad, koju vodi ugledni zagrebacki lijecnik dr. Vladimir Salamon, nije samo mjesto jednogodisnjeg okupljanja Zidova s prostora bivse Jugoslavije nego i jedno od mjesta susreta Zidova i muslimana s ovih prostora. Prosle godine, u jeku sukoba izmedju muslimana i Zidova na Bliskom istoku, na Bejahadu na Hvaru dr. Vladimir Salamon i reisu-ul-ulema dr. Mustafa Ceric potpisali su zajednicki apel o nuznosti susretanja jednih i drugih, osobito u kulturnim, intelektualnim i umjetnickim projektima. - Bejahad je novi modus vivendi na ovim prostorima - rekao je dr. Salamon na predstavljanju Bejahada prosli vikend u Tel Avivu.

Bejahad 2007. ove ce se godine od 25. kolovoza do 1. rujna odrzati u Opatiji, a jedno od sredisnjih mjesta zauzimat ce prica o pravednicima medju narodima - muslimanima koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata spasili svoje susjede Zidove, da bi oni iz sarajevskog pakla prije 13 godina uzvratili istom mjerom, spasavajuci ih i nudeci im dom u “obecanoj zemlji” Izraelu.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 21-5-2007 at 12:26 Reply With Quote
Pilot Nicoll: Zalim sto je umrla moja dobra Dob



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/05/19/freddy_nicoll2-mitrakovic_v.jpg
Britanski veterani Drugog svjetskog rata na otoku Visu koji im je pruzio utociste nakon neuspjelih letova...

Top Sail! Top Sail! - povikao je uzurbano, ali sabrano dvadesetcetverogodisnji pilot Kraljevskih zracnih snaga, gledajuci kako se kazaljka sto pokazuje stanje goriva u spremniku strelovito spusta prema nistici. Casnik u zrakoplovnoj bazi u Italiji trenutno mu je javio koordinate.

Negdje na jugoslavenskoj strani Jadrana, na teritoriju koji su kontrolirali komunisticki gerilci, nedavno je bilo osposobljeno uzletiste, ali britanski piloti nisu znali tocan polozaj. Prije polaska na zadatak raketiranja njemackih ratnih brodova u luci Ploce, receno im je samo kodno ime, koje trebaju izgovoriti u slucaju prisilnog slijetanja - Top Sail.

“Sreca je bila sto sam bio pogodjen u spremnik, a ne u motor, inace danas vjerojatno ne bismo razgovarali”, sjeca se Freddy Nicoll. Okrenuo je nos svoga Hurricanea u smjeru u kojemu su ga naveli iz baze i uskoro se pred njim ukazao zeleni otok i u njegovoj unutrasnjosti dolina u kojoj se izmedju vinograda i maslinika pruzala pruga raskrcenog i poravnatog tla. Spustio je kotace i prizemljio se. Malo iza podneva 2. svibnja 1944., kao prvi od stotina saveznickih pilota koji ce uskoro polijetati i slijetati na partizanski aerodrom, Freddy Nicoll dosao je na Vis.

“Veliki gradjevinski strojevi kojima su ravnali zemlju jos su stajali tu sa strane“, pripovijeda nekadasnji pilot. “Izasao sam iz aviona, a neki americki vojnik, crnac, dosao mi je u susret smijeseci se. ‘Kako vam se svidja pista?’ upitao me je. ‘Pa, ovdje sam’, rekao sam mu. ‘Vi ste prvi koji je sletio’, kaze Amerikanac.“

Freddy Nicoll nije mnogo znao o zivotu kada je otisao u rat. Bio je devetnaestogodisnji office boy kada se prijavio u vojsku, gnjevan zbog bombardiranja Londona. Negdje u komandi RAF-a odredili su ga za pilotsku obuku u Africi, u tadasnjoj britanskoj koloniji Rodeziji, danas Zimbabveu, i vec za koji mjesec upravljao je mocnim lovackim strojevima s raketama pod krilom.“



http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/19/spitfire-presnimka.jpg
Jesi li spreman za svoj trenutak slave?“ upitao ga je zapovjednik saljivo prije njegova prvog borbenog leta. Freddy je bio spreman. Citavim putem do Krfa i natrag, na svojem debitantskom zadatku, pamti kako je u glavi ponavljao tekst reklame za nekakav umak.

“Nikad se doista nisam tako bojao da ne bih uzletio“, prica gospodin Nicoll. “Cak ni kada su mi neki drugovi poginuli. Njihova smrt ne nije pokolebala. Uvijek nekako mislis, poginut ce netko drugi. Shvacali smo to kao posao koji trebao obaviti.“

“A ako bi se tkogod bojao?“

“On vise ne bi letio“, odgovori Freddy jednostavno.

Na onome letu, kada je neplanirano sletio na Visu, ranjen je njegov zapovjednik eskadrile. Freddy ga je hrabrio i navodio, prije nego sto je shvatio da je i sam pogodjen. Suncan je proljetni dan bio na onome mediteranskom otoku za koji tada nije ni znao da ce iducih pola godine biti njegov dom.

Smjestili su ga u maleno satorsko naselje kraj aerodroma. Uskoro ce mu se tamo pridruziti jos nekolicina saveznickih pilota. S lokalnim stanovnistvom nisu mnogo razgovarali, bile su tu tek dvije zene koje su im kuhale, jedna starija i jedna sasvim mlada djevojka, kuharska pomocnica Dobrila, koju su zvali Dob i koju su svi zavoljeli.

“Dob, please, give more soup!“ viknuo bi neki pilot u pravcu kuhinje, a Dobrila bi poslusno dosla s loncem juhe.

“Bila je zgodna?“

“Pa prilicno.“

“Netko se od vas zaljubio u nju?“

“Ma, ne“, rece Freddy Nicoll sramezljivo, „nije to bila ljubav te vrste. Svih su nas, uostalom, u domovini cekale nase dragane, a Dob je bila ljupka djevojcica u cijem smo drustvu uzivali. Ugodno je bilo vidjeti takvu svjezu mladu zenu, kraj svih onih udovica u crnini koje smo gledali u Italiji i namrstenih partizanki koje su setale po otoku, muski odjevene, s bombama za pasom.“


S partizanskim vlastima britanski piloti nisu mnogo komunicirali. Veza su im bili obavjestajni casnici sto bi povremeno donijeli koordinate ciljeva koje je valjalo napasti, pa bi uskakali u svoje letece strojeve i pruzali zracnu potporu Titovim snagama na kontinentu. Jedan je od njih tako u kolovozu 1944. poginuo kod Jablanice.

U slobodno vrijeme odlazili su se kupati na litice, podalje od plaza. Negdje u brdima znali su da je spilja u kojoj se smjestio vodja gerilaca, ali nijedan se od njih nikada nije sreo s njim. Ponekad bi culi partizane kako pjevaju, a gdjesto bi se zaculi pucnjevi. Nagadjali su da to ubijaju ljude.

Freddy Nicoll demobiliziran je nakon sto je letio na vise od sezdeset borbenih zadataka. Mnogostruko odlikovani mladi junak nakon rata je pozelio studirati arhitekturu, ali je na vrijeme shvatio da za nju nema dara te se zaposlio u uredu za planiranje gradnje. Ozenio se i dobio djecu i s obitelji dolazio ljetovati na Jadran. Jedno je ljeto na Korculi pokusao nagovoriti vlasnika neke brodice da ga prebaci na Vis.

“Gotovo je pobjegao od mene“, kaze Freddy smijeseci se, “a sutradan kada me je vidio, govorio je: ‘Evo onoga ludoga Engleza’.“

Vis je tada naime bio velika baza JNA, gdje je strancima bilo zabranjeno dolaziti.

Sredinom devedesetih, opet, kada je onaj posljednji rat zavrsio i Vis ponovno postao pristupacan svima, Freddyjeva je supruga tesko oboljela i on je nije mogao ostavljati samu. Dosao je tek prije neku godinu, kada mu je zena umrla. Po citavom otoku raspitivao se tada za svoju davnu prijateljicu. Dobrila je na Visu, medjutim, razmjerno cesto ime, a Freddy prezime nije znao.

No, citajuci o njegovom traganju javila se napokon necakinja nekadasnje kuharske pomocnice, Ivica Zaknic s Korcule. Njezina teta Dobrila, nazalost, umrla je od leukemije.

Nije imala lak zivot, prica gospodja Zaknic, ali se uvijek s veseljem sjecala kako je u ratu, jos kao gotovo djevojcica, na Visu posluzivala hranu saveznickim pilotima, koji su bili prava gospoda. Medju njima osobito joj je ostao u uspomeni jedan mladji, onizi dzentlmen kojega je zvala Nikola.

Freddyja Nicolla rastuzila je vijest o smrti Dob. Ipak, on se sa smrcu upoznao jos u njeznim godinama, a je sada je u dobi kada su takve vijesti gotovo svakodnevne. Britanski veterani svake godine najavljuju kako im je ovo zadnji posjet otoku, ali poput Sinatre koji je otpjevao nekoliko oprostajnih turneja, dogodine ipak ponovno dodju.

“Dolazit cu dok god budem mogao, ovo mjesto mi je spasilo zivot“, kaze Freddy sentimentalno i svecano.

Kako se cini, to bi moglo biti jos mnogo puta, jer je gospodin Nicoll u doista izvrsnoj formi. Svira klarinet u jednom amaterskom sastavu i pjeva u amaterskim postavama komicnih opera, pa cak i upravlja avionima. Letio je za svoj osamdeset peti rodjendan i planira to ponoviti kada napuni devedeset.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/05/19/komemoracija_piloti-mitrako.jpg
“Instruktor me je pohvalio kako sam sigurno letio kroz oblake“, kaze.

Eh, moj decko, gdje si ti bio kada sam ja letio kroz oblake, pomislio je mozda Freddy Nicoll.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 21-5-2007 at 12:33 Reply With Quote
Prvi put nakon 59 godina izasao iz kuce na ulicu



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/05/20/drago1.jpg
Drago Jagic u nedjelju je po prvi put u svojih pedeset i devet godina izasao iz kuce te sjeo na klupu uz ulicu. Tako je i prvi put bio medju ljudima te je time za njega poceo jedan bolji i ljepsi zivot, javlja agencija Cropress.

Naime, cijeli svoj zivot proveo je u svojevrsnom obiteljskom zatocenistvu jer ga se majka sramila zbog mentalne retardacije. Cijeli svoj zivot Drago nije progovorio, a smatra se da bi mu, da je bio na vrijeme lijecen, stanje bilo bolje.

Njegov prvi izlazak ganuo je susjede u Ulici 8. marta u Knezevim Vinogradima, koji su pustili suzu, no Drago je, neosvrcuci se napravio nekoliko koraka i prilicno umoran sjeo. Njegovi susjedi u baranjskom Belom Manastiru, gdje je zivio zatocen, znali su za njega iako ga nitko nije nikad vidio. Nakon majcine smrti Dragina braca su pozvala Centar za socijalnu skrb jer nisu zeljela preuzeti brigu o svom bolesnom bratu te ga je udomila Valerija Moric.

Kada je dosao kod nje, nije joj dao ni da mu se priblizi te je pokrivao glavu kada bi ona usla u sobu. No nakon nekog vremena uspjela je pridobiti njegovo povjerenje, sto pokazuje i ovaj prvi izlazak medju ljude.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 23-5-2007 at 08:57 Reply With Quote
Jedna borba s vjetrenjacama



http://www.index.hr/images2/Gutesa-1v.jpg
VEDRAN GUTESA, bivsi djelatnik ACI marine u Trogiru i bivsi voditelj posade u istoj, vec tri godine vodi borbu s vjetrenjacama kako bi dokazao da je njegov otkaz nelegalan i da se u toj marini nelegalno poslovalo.

Nedugo nakon sto je promoviran na mjesto voditelja posade Gutesa je, kaze, uocio nepravilnosti u radu marine sto je odmah prijavio svome nadredjenom sefu, dotadasnjem vodji posadi, direktoru Anti Brodaricu. No, stvari se nisu razvijale kako bi netko mozda ocekivao.

"2003. godine kada sam dosao na mjesto voditelja posade prva stvar bila je preuzeti stanje plovila i inventuru poslovanja obzirom da sam dosao na novo radno mjesto. Ta inventura odnosno prijenos informacija o poslovanju nije se nikad dogodio u sve vrijeme moga rada, cak niti na moj izricit interes iako je to slijedilo i po ugovornim obvezama. Obzirom da sam naisao na suprotstavljanje mojim zahtjevima od strane mojeg prethodnika odnosno mojeg direktora Ante Brodarica bio sam stavljen na probni rok koji je trajao tri mjeseca." - kazao je Gutesa.

Nakon isteka tog roka Gutesa je ponovno inzistirao na sluzbenom preuzimanju stanja knjigovodstva i ugovornih obaveza pojedinih plovila usidrenih u marini, zbog cega je dosao u verbalni sukob s Brodaricem. Sukobu je bila nazocna i sefica recepcije Toncica Coce koja se takodjer suprotstavila sluzbenoj primopredaji stanja.

"S time se nisam slozio vec sam nakon tri mjeseca od potpisivanja ugovora (o novom radnom mjestu) sa svime upoznao tadasnjeg generalnog direktora ACI-ja Nikse Marusica, na sto mi je odgovorio da ce sazvati sastanak u Upravi drustva u Opatiji, a do kojega nikada nije doslo. U medjuvremenu tijekom srpnja 2003. godine postao sam jedini vodja posade koji je od strane nezavisne revizorske kuce pozitivno ocijenjen, za sto postoji i pismeni trag." - kaze Gutesa.

Njegov zahtjev za inventurom stanja plovila nikada nije zazivio, kaze Gutesa te napominje kako je u to vrijeme bio neposredni rukovoditelj opsluzivanja plovila usidrenih u trogirskoj ACI marini, cija je materijalna odgovornost bila definirana ugovorom koji je potpisao s ACI-jevom sredisnjicom u Opatiji.

Iz toga slijedi kako je u trenutku preuzimanja duznosti vodje posade postao odgovoran za stanje i opsluzivanje plovila u trogirskoj marini, bez da je u istoj sluzbeno preuzeo stanje od svog prethodnika Ante Brodarica, koji je u tom trenutku postao direktor marine. Problem je naime bio u nelegalnom naplacivanju usluga marine prema odredjenim vlasnicima plovila, za sto je formalno bio odgovoran Gutesa koji se protivio takvoj poslovnoj praksi.

"Takvim ophodjenjem prema samom poslu doslo je do odredjenih netrpeljivosti na relaciji direktor - sefica recepcije i mene kao vodje posade. Obzirom da sam bio drugi covjek u marini to me izuzetno smetalo jer nisam mogao poslovati po nacelima struke, zakona i Statuta tvrtke." - dodaje.

Gutesa napominje kako je sefica recepcije bila osoba odgovorna za financijsko poslovanje marine, no ona se, kako je rekao, "mijesala i u njegov posao". Dodaje kako je Coce pokrenula potpisivanje peticije protiv njega zbog toga jer je navodno maltretirao kolege na poslu, a zapravo sa ciljem da bude izbacen s posla.

Sve skupa je rezultiralo Gutesinim pismenim obracanjem Upravi ACI-ja 2004. godine, kada je poslao sve fotografije i relevantne cinjenice koje je do tad skupio, a koje su dokazivale nelegalno poslovanje u marini. No, ubrzo su poceli pritisci na Gutesu koje on tumaci pokusajima da ga se privoli na odustajanje od rasciscavanja stanja.

Uvredljivi grafiti kao sredstvo psiholoskog pritiska


"Nakon toga na sest lokacija marine pojavili su se grafiti pogrdnog karaktera (protiv mene), a uslijedilo je i psihofizicko zlostavljanje, prijetnje, ucjene te prijetnje mojoj obitelji, a poglavito djeci. Sve skupa je kulminiralo otkazom ugovora u radu nakon cega sam pokrenuo kaznenu prijavu." - iznio je Gutesa kronologiju dogadjaja koji su prethodili njegovom odlasku iz ACI-ja.

Vezano za dokaze o ilegalnom naplacivanju usluga u marini, Gutesa pojasnjava kako se radi o seriji fotografija i preslika racuna i knjizica evidencije poslovanja iz kojih se jasno vidi kako su za neka plovila naplacivane usluge marine na nacin da korisnicima marine nisu izdavani racuni ili se na razne druge nacine od nauticara uzimao novac za koji nisu izdavane bilo kakve potvrde.

"Kaznena prijava koja je podnesena 15. studenog 2003. godine obuhvaca otprilike 120 plovila. Prijava ima osnova utoliko sto su sve te (nelegalne) usluge potkrijepljene fotografijama koje su Odjelu gospodarskog kriminaliteta PU splitsko-dalmatinske dostavljene u originalu i preslikama. U prvim izvidnim radnjama splitska policija obradila je samo 22 plovila od kojih je za njih 11 polovicno placena usluga, dok za ostala postoji dokaz o tzv. kompenzaciji koju je potpisala neovlastena osoba. Tu je i slucaj u kojem sefica recepcije, samo na njoj poznat nacin, poklanja vlasniku jednog broda tri mjeseca placanje usluga (marine)."

Gutesa kaze kako je spomenuta prijava odbacena, te dodaje kako je 24. travnja 2004. splitskoj policiji dostavio nove konkretne dokaze i nove iskaze svjedoka.

"Od tada do danasnjeg dana nikada nisam dobio nikakvo sluzbeno izvjesce od nacelnika ili ostalih odgovornih osoba. Nakon svega toga protiv mene je podnesena kaznena prijava zbog laznog svjedocenja." - pojasnio je Gutesa.

U medjuvremenu Drzavni inspektorat je u dva navrata "procesljao" poslovanje marine u kojoj je pronasao nepravilnosti u vidu neplacanja boravisne pristojbe za pojedina plovila, a sto su bile dvije od 14 tocaka Gutesine godinu dana ranije dostavljene i naknadno odbacene kaznene prijave.

Vedran Gutesa je u razgovoru za Index pojasnio i ostale tocke svoje kaznene prijave.

"Moj prvi sluzbeni sukob poceo je mojom reakcijom na podmetanje konopa ronioca u marini, koji je skidanje konopa s propelera brodskog motora korisnicima marine masno naplacivao. Uzimao je 400 kuna direktno na pontonu, s time da su se radni sati (provedeni u skidanju konopa), po nalogu direktora marine posebno evidentirali i naplacivali. To je u sezoni 2003/2004. iznosilo oko 21.000 kuna koje je ronioc direktno naplatio." - dodaje.

"Sto se tice neplacanja boravisne pristojbe radi se o neevidentiranju iste za plovila carter kompanije koju je sefica recepcije vodila u posebnoj tzv. crnoj knjizi, a ciji se podaci nisu nalazili u racunalu sa sluzbenim podacima o poslovanju marine. Nadalje tu je i privatni racun dizalicara (plovila) kojega je djelatnik na dizalicaru samostalno otvorio uz odobrenje direktora marine." - kaze Gutesa.

Gutesa trogirskom ACI-ju spocitava i iskoristavanje gluhonijeme osobe za rad ispod konzole dizalice, protivno Zakonu u radu, kao i nepostivanje radnog ugovora pojedinih djelatnika marine koji se povremeno nisu nalazili na svome radnom mjestu. Za potonje postoji i evidencija trogirske policije koja jedne noci u krugu marine nije zatekla ovlastenog cuvara iako je tada tu morao biti.

"Nelegalnostima su se bavili i pojedini zakupci poslovnih prostora u marini koji nisu imali zakonsku osnovu naplacivanja razlicitih usluga, tipa naplacivanje servisnih usluga ili naplacivanje usluge dizalice gostima za sto nisu imali osnovano pravo, kao i pojedini vlasnici carter plovila koji su naplacivali gostima dnevni vez opravdavajuci se tvrdnjom kako njihovi brodovi koji nisu u toj marini moraju platiti vez u nekoj drugoj marini." - pojasnio je Gutesa.

"Sva moja ukazivanja na nepravilnosti nikada nisu polucila nekakve rezultate. O svim ovim radnjama direktor je bio na vrijeme i promptno obavijesten. Nikada apsolutno nista nije ucinjeno. Isto tako mozemo govoriti i o brodovima koji su imali status u marini, a koji svoje obveze nisu podmirili od tri, sest, devet i 12 mjeseci iako za to postoji regulativa u ugovoru potpisanom s marinom, a prema kojem nakon isteka ugovora mora proci najvise 45 dana." - dodaje Gutesa.

Niti nakon brojnih pokusaja rezultata nije bilo

"Ideja mi je bila da sve to ostane unutar kuce. Vise puta sam trazio razgovor s gospodinom Marusicem koji nazalost nikada nije nasao vremena ni mogucnosti poslati niti internu kontrolu unutar marine." - pojasnjava Gutesa te dodaje kako je inicijalnu dokumentaciju o slucaju osobno dostavio Marusicu u Opatiju.

"Moja upornost je polucila da je Marusicev nasljednik Damir Mandekic jedini izrazio nekakvo zanimanje za problematiku, te je snimanjem marine omogucio prikupljanje dokumentacije s kojom se moglo ici prema Opcinskom drzavnom odvjetnistvu." - pojasnjava Gutesa te dodaje kako ga je krajem 2005. godine primio i Ante Violic koji je na celo ACI-ja dosao po smjenjivanju Damira Mandekica.

Sastanku Gutese s Violicem nazocio je i direktor trogirske ACI marine Ante Brodaric pred kojim je Gutesa iznio sva svoja saznanja o kriminalu u trogirskoj marini. Nakon toga je sastavljen zapisnik koji je potpisao Ante Violic, a u kojem se navodi kako ce ukoliko bude i dalje radio mimo zakona, Brodaric dobiti opomenu.

"Tu se smatram izuzetno ostecenom osobom, jer iako je na sastanku u Opatiji bilo (usmeno) dogovoreno da cu biti vracen na svoje radno mjesto, ali u nekoj drugoj marini i na neodredjeno vrijeme, u zadnji tren zapisnik (sa sastanka) je premodeliran na nacin da cu biti vracen na odredjeno vrijeme, na sto nisam pristao." - rekao je Gutesa.

Nakon svega Vedran Gutesa vodi radni spor zbog nezakonitog otkazivanja radnog ugovora, a koji se vec nekoliko mjeseci vodi u Opcinskom sudu u Trogiru. Smatra kako sve ono sto mu se dogadja posljednjih godina zapravo predstavlja macehinski odnos drzave prema svome vlasnistvu.

"Pitam se kakva je ovo poruka za sve one koji su se za ovu zemlju zrtvovali, ili za one koji svoju buducnost planiraju u ovoj zemlji i za one koji misle ukazivati na odredjene nepravilnosti, sto ih sve ceka. Mozda sam ja zrtva samoga sebe, ali to ne zelim priznati. Ipak smatram da je ovo samo vrh na nekoj ledenoj santi koji ja na neki nacin pokusavam otopiti, a obzirom da sam u pravosudnom sustavu naisao na toliko barijera i na nezainteresiranost Uprave ACI d.d., kojega ceka privatizacija, jednostavno ne mogu pojmiti zasto nikoga nije briga da se ovako narusava ugled Hrvatske i zasto nema pozitivne reakcije od onih koje ova drzava placa." - zakljucuje Vedran Gutesa.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 23-5-2007 at 10:42 Reply With Quote
Majka iz Gracaca objesila svoju kcer (5), pa sebe



http://www.pathguy.com/nosuicid.gif
Nitko u Gracacu ne moze vjerovati da je mila, draga i cvrsta zena, njihova sumjestanka Natalija Bogunovic (26) pokusala objesiti kcer (5) i sina (3), te presudila sebi vjesanjem pred njihovim ocima u nedjelju. Majka koja se jedno vrijeme lijecila na psihijatriji u Zadru tog je dana s djecom poslije rucka pripremala stravican cin. Djeca su, misleci da se igraju s njom, parala plahte i radila cvorove za tri omce te zajedno nosili cigle i stolic na tavan, gdje se odigrala obiteljska tragedija. U kuci smo zatekli baku, djeda i susjedu koja je pritekla djeci u pomoc, a za majku je vec bilo prekasno. Djed Vlado Bogunovic rekao nam je da je dan ranije razgovarao sa snahom i da je sve bilo u najboljem redu, bez ikakve naznake za tragediju koja je uslijedila.
- Bili su skladna obitelj, bez ikakvih trzavica. Zajedno su ovih dana kosili travu, rostiljali i uredjivali djecju sobu s novim kreveticima na kat. Curica je dobila novu barbiku pa joj je tata napravio kucicu za lutke - prica djed Vlado. Supruga Igora je vijest o zeninoj smrti jako potresla. Negira tragediju i tvrdi da je njegova supruga bila brizna majka koja je jako voljela svoju djecu. - Bila je bolesna, no ne toliko da bi me bilo strah ostaviti djecu samu s njom - prica potreseni Igor. Petogodisnju djevojcicu majka je, kako doznajemo, objesila, sto dokazuje i crveni otisak od omce na vratu. Medjutim, cini se da se smilovala, jer je djevojcica tek lakse ozlijedjena. Nitko ne moze odrediti koliko su duboke rane zbog samog uzasnog cina.
- Ozlijedjena djevojcica je u bolnici u Gospicu, tamo ce i ostati dok sve bude gotovo i dok se otac ne pribere toliko da joj bude mogao nekako objasniti sto se dogodilo - rekao je djed Vlado.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 25-5-2007 at 09:55 Reply With Quote
Posljednje sekunde zivota pjevacice Lise Lopez



http://dnevnik.hr/media/images///extra/May2007//50158.jpg
Pjevacica Lisa "Left Eye" Lopes, clanica hip-hop grupe TLC, snimljena je u posljednjim sekundama zivota koji je okoncala u prometnoj nesreci u Hondurasu prije pet godina.

Frontalni sudar dogodio se na seoskoj cesti, nesto prije 18 sati, a Lopez, koja je vozila automobil, odmah je preminula.
Lopez je pokusala prestici automobil kad se iz suprotnog traka pojavio kamion. Pjevacica je naglo skrenula ulijevo te pritom udarila u dva drveta, nakon cega se automobil nekoliko puta okrenuo.
Lopez je preminula od frakture lubanje i unutarnjeg krvarenja. Ostalih sedmero putnika, ukljucujuci njezinog brata i sestru, prezivjelo je.
Nakon njezine pogibije, postavilo se pitanje je li pjevacica uzrokovala nesrecu kako bi si oduzela zivot.
Naime, nekoliko dana ranije pjevacica je automobilom pregazila malenog djecaka. To ju je jako pogodilo. Sacuvala je cak cipele preminulog djeteta.
Nakon tog tragicnog dogadjaja, Lisa je tvrdila kako je progoni djecakov duh. Dodatno ju je deprimiralo to sto se djecak prezivao Lopez, kao i ona.
Zbog toga se postavilo pitanje je li Lisa stradala u prometnoj nesreci slucajno ili je pohrlila u nju progonjena djecakovim duhom.

http://zlatkoba.wolf.hr/webmaster/my%20butt/VIDEO%20OVDJE.png




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 31-5-2007 at 10:11 Reply With Quote
Uz stravicne vriskove cipelario djevojcicu



http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/070530/hrv-cip-txt.jpg

Sokirao sam se kad me je supruga placnim glasom nazvala i rekla mi da je nasa Magdalena dobila batina i da su sve snimili mobitelom. Odmah sam se spremio i krenuo kuci u Sarengrad. Kad sam vidio snimku na mobitelu, nisam mogao zaspati cijelu noc.

Samo sam razmisljao sto se to dogadja u djecjim glavama da mogu uciniti takvo sto. Moja sedmogodisnja kci bespomocno lezi na podu i vristi, skolski je kolega udara nogama, a drugi snima kazao je Mirko Rancki kojega je strasna vijest da je njegova kci pretucena zatekla u Karlovcu gdje je zaposlen. Sve se dogadjalo prije otprilike mjesec dana u blizini OS dr. Franje Tudjmana u Sarengradu. Svi akteri strasnog dogadjaja pohadjaju isti, tzv. kombinirani razred. Navodno je vec u svlacionici skole postignut dogovor da se grozna scena snimi mobitelom. Uz Magdalenu, samo nekoliko dana poslije jos je jedna djevojcica postala zrtvom zlostavljaca.



http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/070530/cip1.jpg
Dok se ucenik treceg razreda F. P. fizicki obracunavao sa svojim skolskim kolegicama, njegov pomagac sve je snimao uz komentare kako mobitel moze dobro zumirati. Drugi su navijali uz povike: "Sto se deres kao baba?!"

Nisam nosio pistolj
Odmah sam otisao u skolu. Rekli su mi da se sve dogadjalo izvan ustanove, pa oni za to nisu odgovorni. Pitam onda ministra znanosti, obrazovanja i sporta Dragana Primorca je li dijete ucenik kada izadje iz skole. Pricali su da je moja kci izazivala, da je pala na pod, pokazala srednji prst i opsovala tatu djecaku koji nema oca.

Ako je to i ucinila, postoje mjere da je se kazni, niposto nije zasluzila da je netko brutalno pretuce. Govorili su i da sam ja nosio pistolj i prijetio. To nije istina. Imam zenu i troje djece i kako bih si onda dopustio da napravim takvu glupost ogorcen je Mirko Rancki koji je o svemu obavijestio policiju i Centar za socijalnu skrb. Medjutim, prica je otisla puno dalje od mjerodavnih institucija.



http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/070530/cip2.jpg
Dodjem u kafic ili bilo gdje drugdje, a ljudi me pitaju: jesi li vidio snimku svoje kceri? Nazivaju me, o tome prica cijeli Sarengrad i Ilok, svi su zgrozeni. Sad neka znaju svi u Hrvatskoj. Strasno. Ne znam je li gore sto su je istukli ili sto je sve snimljeno mobitelom kaze M. Rancki.
Medjutim, upravo su zahvaljujuci snimkama roditelji male Magdalene doznali sto se zapravo dogodilo. Ona o tome uopce nije zeljela pricati.

Preblage kazne
Supruga ju je pitala sto je bilo, no ona nije odgovarala. Onda se jedan decko hvalio kako ima sve lijepo snimljeno na mobitel. Ne mozete vjerovati! Uza sve sto je moja obitelj prozivjela, zgrozen sam i blagim kaznama. Zlostavljac je kaznjen pismeno, a snimatelj usmeno. Na roditeljskom sastanku pred svima sam pokazao snimku da vide sto je bilo. Majka glavnog aktera price rekla je da ga je istukla dodaje M. Rancki. Ogorcen, razmislja i o tome da napusti Sarengrad.

Prodat cu kucu, sve i otici. Ionako nema posla. Medjutim, najvise strahujem hoce li mu kcer opet dobiti batina. Imam jos dvoje djece, kako da i njih pustim u skolu i strahujem da ce ih netko istuci pita se M. Rancki.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
smonny
cvrcnuta
***************

Avatar

Avatar


Posts: 16501
Registered: 17-11-2005
Location: cardak
Member Is Offline

Mood: izvidjacko :trazi:

[*] posted on 31-5-2007 at 10:25 Reply With Quote


Quote:
Originally posted by eye4eye
...... kako da i njih pustim u skolu i strahujem da ce ih netko istuci pita se M. Rancki.

moj komentar na ovo:
nazalost to se ovdje kod nas desava skoro svaki dan...
skola ni ovdje nije zaduzena za stvari koje se desavaju van vremena skole...zato se takvi prekrsaji jedino mogu prijaviti kod policije....:zbunjola:
evo danas citam najnoviji trend...dovoljno da nekog pogledas onako...cudno..i da iscipelare cojeka na cesti....jednostavno traze frku...nemaju klinci pametnija posla...
http://www.20min.ch/news/kreuz_und_quer/story/19962111




http://www.kodzlaje.com/images/razno/rslike/proudtobebosnian.gif
View User's Profile View All Posts By User U2U Member
Merjem
Mystic
***********

Avatar

Avatar


Posts: 1391
Registered: 20-6-2006
Member Is Offline

Mood: Bez raspolozenja

[*] posted on 31-5-2007 at 11:14 Reply With Quote


Quote:
Originally posted by smonny
Quote:
Originally posted by eye4eye
...... kako da i njih pustim u skolu i strahujem da ce ih netko istuci pita se M. Rancki.

moj komentar na ovo:
nazalost to se ovdje kod nas desava skoro svaki dan...
skola ni ovdje nije zaduzena za stvari koje se desavaju van vremena skole...zato se takvi prekrsaji jedino mogu prijaviti kod policije....:zbunjola:
evo danas citam najnoviji trend...dovoljno da nekog pogledas onako...cudno..i da iscipelare cojeka na cesti....jednostavno traze frku...nemaju klinci pametnija posla...
http://www.20min.ch/news/kreuz_und_quer/story/19962111


smonny u pravu si ....to je jedan veliki problem u CH skolama
sto je meni onako jos zastrasujuce jeste da se to sve dogadja u Primarnim skolama ....znaci djeca od 7-12 god.
View User's Profile View All Posts By User U2U Member
elmi
Rodica 3 i 1/2
************

Avatar

Avatar


Posts: 8639
Registered: 24-11-2005
Member Is Offline

Mood: No Mood

[*] posted on 1-6-2007 at 09:38 Reply With Quote


I ovdje je na zalost isto.Svoju sam djecu jos dok su bili mali upisala na kurs samoodbrane i uvijek sam im govorila da nikada ne pocinju prvi u takvim slucajevima,ali ako ih ko dirne da vrate.jer takva djeca pa i odrsli kad osjete da mogu s tobom kako hoce ustanju su da te i psihicki i fizicki zlostavljaju cak i godinama.Moja djeca imaju jako puno prijatelja i kad izlaze,izlaze u grupi ,tako da je i za njih nekako sigurnije a i za mene kao roditelja.Sto se tice policije,ovdje se ne mozes osloniti,nego sam se o sebi brinuti.
View User's Profile View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 2-6-2007 at 09:48 Reply With Quote
Svi ljeti idu nekome, Lucija ostaje sama



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/06/01/lucija.wide.jpg

11-godisnjakinja je jedino napusteno dijete iz Nazorove koje ce i ove ljetne praznike provesti u domu za nezbrinutu djecu

ZAGREB - ‘Jesi li mi koga nasla? - tiho je svoju domsku odgajateljicu pitala 11-godisnja Lucija. Nastava ce zavrsiti za 15-ak dana, a Lucija ce, prema svemu sudeci, ostati jedino dijete u jednom zagrebackom djecjem domu koje nece imati kod koga provesti praznike.

- Nisam, duso... - ponovno je morala odgovoriti teta i suociti se s novim razocaranjem u Lucijinim ocima. Sva djeca u domu, iako bez roditeljske skrbi, imaju nekoga od rodbine ili povremenih udomiteljskih obitelji, kod kojih provode blagdane, praznike i vikende. Lucija nema nikoga.

- Ja cu biti dobra, necu im raditi spacke, potrudit cu se, stvarno... Samo da do ljeta odem iz doma, bar preko praznika da me netko primi, mozda kasnije i za vikende... - ponavljala je mala Lucija.


UDOMITELJI I DJECA

• 2195
djece smjesteno u udomiteljske obitelji
• 2500
djece smjesteno u domove
• 150
prosjecni broj posvajanja na godinu
• 300
obavljenih obrada potencijalnih posvajatelja godisnje
• 7000
postojecih zahtjeva za posvojenje
• 2675
broj udomiteljskih obitelji
• 195
u toliko udomiteljskih obitelji nema smjestenog ni jednog korisnika

Lucija je prvi put stigla u dom za nezbrinutu djecu kad joj je bilo nesto manje od dvije godine. Dosla je iz bolnice, pothranjena, puna modrica, ogrebotina, s nepcem koje joj je majka najvjerojatnije probila dok ju je hranila.

Do 23. mjeseca Lucija je bila u bolnici cak 4 puta, zbog sepse koju je zaradila nakon sto joj se zagnojila nelijecena fraktura nadlaktice, zbog teskih ozljeda i zanemarivanja. Majka, koja je i sama ostavljena kao petomjesecna beba te je zivot provela po domovima i udomiteljskim obiteljima, imala je psihijatrijskih problema i naprosto nije znala kako se brinuti o djetetu. Lucija nije vidjela majku sest godina.

Strucni tim doma, koji je zaprimio malu Luciju, odmah je predlozio da joj se hitno pronadje odgovarajuca udomiteljska obitelj, a da se majci dozvole kontakti pod nadzorom. Medjutim, nadlezni centar za socijalnu skrb odlucio je drugacije te je dijete vratio majci.

Nepunih godinu dana kasnije Lucija se vratila u dom, u daleko gorem stanju nego sto je bila prvi put - puna oteklina i modrica, nelijecenih faktura i potpuno deformiranih rucica, na kojima su joj vjerojatno lomljeni zglobici.

Dom je odmah zatrazio da se majku lisi roditeljske skrbi, sto se i dogodilo nekoliko godina kasnije. Lucija je 2002. godine otisla u jednu udomiteljsku obitelj, no nakon tri godine vracena je u dom. Stvari jednostavno nisu “stimale”.

No vrlo brzo pronasla je svoju pravu udomiteljicu. Radilo se o jednoj gospodji koja je imala strpljenja s Lucijom i kod koje se odlicno osjecala.

- Bilo je super, tako bih htjela da mi opet bude. Nisam bila zatvorena, mogla sam biti mirna, nisam imala stalne obaveze, nisam uvijek morala ni spremati krevete - prica s veseljem Lucija. Medjutim, gospodja je pocela zajednicki zivot s muskarcem, koji je tijekom mucne rastave zaradio prijavu zbog obiteljskog nasilja. Iako jos nije osudjen, udomiteljica je izgubila licencu.


http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/06/01/lucija.jpg
Strucno, stvar je jasna. No Lucija nije i ne moze shvatiti zasto je ostala bez jedine osobe koja ju stvarno prihvatila i kod koje se osjecala dobro. - I stricek je bio super, ne znam zasto nisam mogla ostati - tuzno prica. Nada se da ce ipak pronaci obitelj slicnu svojoj teti. No vec zna da to nece uspjeti bez svojeg socijalnog radnika i skrbnika.

- Znam da imam skrbnika u centru za socijalnu skrb, ali ga nikada nisam vidjela, nije me posjetio cak ni u bolnici. A moj socijalni radnik nece doci, znam da su ga zvali. Vidjela sam ga samo jednom, kad me doveo u dom - rekla nam je Lucija. A bez njega nije moguce da bude smjestena u neku obitelj. On bi joj trebao naci obitelj i izdati rjesenje za smjestaj.

- Jako bih to htjela, jer mi je u domu ruzno. Cesto sam tuzna i placem. Inace, ja sam samo malo zlocesta curica, sramezljiva sam, volim se smijati, voljela bih imati sobu u koju mogu lijepiti postere - prica nam Lucija, koja bi voljela ostati u Zagrebu. Voli, kaze, setati gradom i sjesti na sladoled, voli kupovati krpice i jesti cevape, hamburgere i picu.

- Ne volim samo kelj i poriluk - kaze Lucija.

Voli ici u kino, igrati kompjutorske igrice i slusati - narodnjake.

- Kad narastem, htjela bih biti pjevacica, ali ne bih pjevala narodnjake, ne bih htjela izgledati kao te pjevacice. Pjevala bih kao Lana Jurcevic i Vesna Pisarovic - govori nam Lucija.

U domu ima dvije dobre prijateljice s kojima igra nogomet. Dobre su, kaze, pa ih i decki prime u ekipu. - A inace se igramo mame i djeteta. Mi se lijepo odnosimo prema nasoj djeci, bez svadja i nasilja. Vodimo ih u setnju, kupujemo im stvari, cuvamo ih, idemo s njima u grad. Na vecer ih stavljamo spavati i pjevamo im pjesmice i pricamo price - tumaci nam Lucija.

Lucija nije pravo ime djevojcice s kojom smo razgovarali. Ona se sama tako nazvala, prema imenu koje je nadjenula svojoj imaginarnoj kceri u igri. Nazvala se po djetetu koje je voljeno.

Najteze traumatizirano dijete koje imamo u domu
Lucija je najteze traumatizirano dijete koje imamo u domu, koje je u najranijem djetinjstvu prozivjelo ekstremne oblike fizickog zlostavljanja. Unatoc brojnim nastojanjima i pokusajima da putem centara za socijalnu skrb nadjemo Luciji udomitelja, nismo naisli na pozitivan odgovor.

A Lucija iznimno tesko podnosi domski zivot jer je naprosto predugo u instituciji i nuzno joj treba toplina i sigurnost obitelji - objasnjava Jasna Curkovic-Kelava, ravnateljica Djecjeg doma Zagreb. Hitno joj treba povremeno udomiteljstvo, a strucnjaci se nadaju da ce s vremenom prerasti u trajno. Nadaju se da ce se u Djecji dom u Nazorovoj ulici ubrzo javiti tolerantna, topla i strpljiva udomiteljska obitelj koja ce maloj Luciji biti terapeutska sredina za daljnji zivot. Dom im je spreman pruziti svu mogucu strucnu pomoc. Djevojcici je, kaze, osobito uoci ljetnih praznika, jako tesko. - Svatko u domu ima barem nekoga tko mu povremeno dolazi ili kod koga idu u posjet. Lucija doista nema nikoga - porucuje Curkovic-Kelava. Dodaje kako je Lucija sada i “pravno cista”, odnosno moze biti i posvojena te se nadaju da ce u buducnosti pronaci i roditelje.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
lupiga
Oluja
***********

Avatar

Avatar


Posts: 2688
Registered: 22-11-2005
Member Is Offline

Mood: zreo za penziju :cica:

[*] posted on 28-6-2007 at 15:56 Reply With Quote
Spomenik ljudstvu - mladicu koji je "umro vrseci svoju gradjansku duznost"



Kao u rijeko kojoj drugoj prilici, necije ljudstvo dokazuje se u ratu, sto smo nazalost imali mogucnost i sami spoznati. Protekli rat dokazao je kako pravih ljudi ima jako malo, a ovo je prica o jednom od njih. Naime, u Trebinju se uskoro planira podizanje spomenika Srdjanu Aleksicu, mladicu koji je sa svojih 27 godina ubijen jer je ustao u obranu svoga golorukog poznanika, Alena Glavovica

Proslo je vise od 14 godina otkako je Srdjan Aleksic digao svoj glas protiv neljudskosti, suprotstavivsi se, na sred ulice u centru grada, skupini uniformiranih srpskih vojnika, koji su se namjerili na njegovog poznanika, Bosnjaka, Alena Glavovica. Tom je prilikom uspio spasiti Glavovicev zivot, i to po cijenu svog zivota, jer srpski vojnici toliko su ga pretukli da je nekoliko dana kasnije od zadobivenih ozljeda preminuo.

Inicijativu da se Aleksicu podigne spomenik u njegovom rodnom Trebinju pokrenuo je SDP-ov zastupnik Denis Becirevic, a podrzali su je gotovo svi zastupnici parlamenta Bosne i Hercegovine. Isti je izjavio kako je rijec o "velicanstvenom primjeru ljudske i gradjanske solidarnosti", kao i da se "generacije koje dolaze trebaju sjecati ovakvih velikih djela".

Danas Alen Glavovic zivi u Svedskoj, gdje je na vrijeme uspio izbjeci, a Trebinje posjeti jednom godisnje, prilikom cega obavezno ode na Srdjanov grob. S tugom se prisjetio svoga spasitelja, rekavsi kako je bio hrabar momak, cak i najbolji u gradu. I Helsinski odbor za ljudska prava ovih ce dana Srdjanovom ocu Radi uruciti Povelju za izuzetan doprinos zastiti ljudskih prava i njihovoj promociji, koja je posthumno dodijeljena njegovom sinu, inace prijeratnom glumcu trebinjskog amaterskog kazalista.

Kako je poslovica da jabuka ne pada daleko od stabla, uistinu tocna, najbolje govori cinjenica da je nakon smrti sina, Rade Aleksic dao da se na smrtovnici napise - "Umro je vrseci svoju gradjansku duznost".
View User's Profile View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 31-7-2007 at 14:22 Reply With Quote
Autobus straha: ‘Kriv sam i zao mi je!’



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/07/30/vozac.wide.1.jpg
- Zao mi je, kriv sam i dobio sam otkaz u Presecki busu zbog toga sto sam ucinio - rekao nam je jucer popodne Stipo Zeba, dan nakon sto je sa 1,32 promila alkohola u krvi divljao autobusom punim djece i izletnika krivudavim zagorskim cestama od Desinica do Zagreba. On se ispricao sto je ugrozio zivote pedeset putnika, ali i demantirao da se za vrijeme voznje zaustavljao da bi popio pice.

Podsjetimo, alkoholizirani vozac Stipo je, prema rijecima izletnika koji su se vracali u Zagreb, vozio u suprotnom smjeru, prelazio preko pune crte na prometnicama i naglo ulazio u ostre zavoje. Putnici su, kako su nam sami, jos uvijek pod sokom, ispricali, doslovce vristali i plakali. Policiju su uspjeli dozvati mobitelima iz jureceg autobusa, iz kojeg su srecom svi izasli neozlijedjeni.

- Nisam se u Velikom Trgoviscu zaustavio radi pica nego da nazovem svog sefa. Tu je, naime, uobicajena stanica na ovoj liniji gdje se putnici trebaju prekrcati u drugi autobus za Zagreb. No tog autobusa nije bilo pa sam zvao dezurnog prometnika da ga pitam hocu li voziti dalje ili sto da radim - ispricao je Zeba dodavsi da je jos uvijek potresen dogadjajem.

Dezurni prometnik ove nedjelje bio je Drazen Vincek, koji pak tvrdi da ga Stipo nije zvao te veceri. - Nazvala me jedino policija i to oko 20 sati i 30 minuta, kada je vec sve bilo gotovo. Tocno je da se u Velikom Trgoviscu putnici prekrcavaju u drugi autobus koji dolazi iz Pregrade, no to se ljeti nikada ne dogadja. Za vrijeme ljetne sezone imamo vikendom velik broj izletnika i autobus je popunjen vec u Pregradi pa ova linija iz Desinica uvijek nastavlja voznju do Zagreba - objasnio je Drazen Vincek.

Voditelj putnickog sektora Presecki busa Sasa Solman ispricao je da ga je vozac vec jucer ujutro posjetio kajuci se sto se tako neodgovorno ponio. ipak, preko tako ozbiljnog prekrsaja i izravnog ugrozavanja ljudskih zivota (a ne treba zanemariti ni naruseni ugled tvrtke), poduzece ne moze prijeci. - Protiv vozaca je pokrenut postupak otkazivanja ugovora o radu, sto je predvidjeno nasim internim pravilnikom. Sigurnost prometa uvijek je na prvom mjestu i sreca je da se nije dogodila jos veca tragedija,

Inace, ovo je specificna turisticka linija koja posljednja krece iz Tuheljskih toplica pa je uvijek puna izletnika. Neki od korisnika putovali su i dalje od Zagreba pa su im zbog ovog dogadjaja propale karte, a svima cemo nadoknaditi stetu - ispricao nam je jucer Sasa Solman.

Psihologinja Ivana DJurkovic iz Centra za psiholosku pomoc Sirion objasnjava da razlog sto ljudi u kriznim situacijama cesto ne poduzimaju nista zbog ocekivanja da drugi sudionici preuzmu nasu odgovornost.

No reakcija moze biti i suprotno ekstremna, odnosno panicno ponasanje. Savjetuje se da treba po svaku cijenu ostati smiren jer strah ima osobinu “zaraznosti”, te poduzeti neku racionalnu ucinkovitu akciju, primjerice kontaktirati mjerodavne sluzbe ili nekog od obitelji i prijatelja, pozivom ili porukom.

Dodaje i da treba pokusati djelovati sigurno, odlucno i s entuzijazmom kako bismo i na druge prenijeli takav pozitivan set razmisljanja.

- Djeci treba mirnim glasom, sto je vrlo utjesno za dijete, dati pravo i sto iskrenije objasnjenje sto se dogadja, te nastojati prenijeti pozitivni pogled na rjesenje situacije - kazala je DJurkovic.


8. studeni 2004
poginula 17-godisnja Ivana Primorac u prevrtanju skolskog autobusa (makarski Promet) kod Vrgorca nakon sudara s automobilom marke Mercedes; vozac Mercedesa Josko Simunovic te vozac busa Drago Cotic osudjeni na po 6 mjeseci zatvora zbog izazivanja prometne nesrece, Cotic zbog voznje neprilagodjenom brzinom

10. studeni 2004
- pijani vozac skolskog autobusa (Biscan promet) krivudao po naselju Gajnice vozeci ucenike do OS Dragutina Domjanica gdje ga je zaustavila policija; izmjereno mu je 1,85 promila alkohola u krvi

26. sijecnja 2005
- autobus sa 50-ak djece gotovo se prevrnuo na Sljemenu kada je vozac udario u snjezni nanos, i to nakon sto je prije njega isti put proslo 6 autobusa u organizaciji Odmorka; usprkos preporuci Zagrebackih cesta i Zimske sluzbe da ne krecu, policija je put dozvolila

13. ozujka 2005
- vozac minibusa (Valjan promet), M. G., prosao kroz crveno na krizanju Savske i Krsnjavoga i sudario se s automobilom; ozlijedjeno osmero ucenika Srednje glazbene skole Ivana Matetica Ronjgova iz Rijeke, dok se 17-godisnja ucenica borila za zivot

11. rujna 2005
- prevrnuti autobus visio nad 400 metara visokom liticom u Zagrovicu kod Knina, a u kojem je bilo 20-ak turista, od kojih je 6 bilo lakse, a 6 teze ozlijedjeno; do prevrtanja je doslo zbog voznje neprilagodjenom brzinom

13. listopada 2005
- pijani vozac autobusa A. L. (Monter - strojarska montaza) objesio se u autobusu nakon sto je skriveci prometnu nesrecu ubio dvoje ljudi; nesreca se dogodila na D7 izmedju Velike Kopanice i Vrpolja

16. lipnja 2006
- poginulo petero turista i vozac minibusa, Ivan Bencic, (porecki Kompas) koji je iz nerazjasnjenih razloga na Istarskom ipsilonu presao na lijevu stranu brze ceste te se sudario s hladnjacom

17. prosinca 2006
- 18 Hrvata ozlijedjeno u Austriji prilikom prevrtanja autobusa na kat (Globtour iz Medjugorja) u tunelu na relaciji Zagreb - Salzburg; vozac (44) kazao policiji da je bio preopterecen i zbunjen trazeci “pravi izlaz” iz tunela, prilikom cega je prvo udario u betonski rubnik




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 2-8-2007 at 12:10 Reply With Quote
Sin jednog od najbogatijih Hrvata Hrvoje Zuzic skrivio smrt 19-godisnjakinje



http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/070801/corsa-crn.jpg

VELIKA GORICA – Dajte mi da je vidim! Zelim je jos jednom vidjeti! – kroz suze je zapomagala majka Ruzice Pavic (19) koja je jucer malo prije sest sati poginula u stravicnoj nesreci u Velikoj Gorici, svega stotinjak metara prije svoje obiteljske kuce.

Bahat i bezobrazan
Nesrecu, u kojoj je nesretna djevojka poginula, dok je njezin mladic Hrvoje Matijasic (22) tesko ozlijedjen, prema policijskom priopcenju skrivio je Hrvoje Zuzic (23), sin Zeljka Zuzica, vlasnika poduzeca Solidum.

Mladic, koji je po pricanju brojnih ocevidaca i stanovnika Velike Gorice u tom gradu bio poznat kao prepotentna i bahata osoba, koja se skrivala iza oceva imena, novca i utjecaja, vozio je BMW 745 zagrebackih oznaka, velikom brzinom i s nevjerojatnih 2,45 promila alkohola u krvi. Da su alkohol i brzina uzrok nesrece, potvrdila je i policija priopcivsi da se Zuzic kretao sredinom kolnika Ulice Ljudevita Posavskog.

Rijec je inace o jednosmjernoj ulici, a na krizanju s Ulicom Dragutina Domjanica udario je u straznji dio opela corse kojom je u istom smjeru upravljao Matijasic. Od jacine udarca corsa se zanijela, sletjela na travnati teren pokraj ceste te udarila u stup javne rasvjete, koji se od siline udarca presavio. R. Pavic koja je bila suvozacica, na mjestu je poginula, dok je njezin decko s teskim ozljedama kraljeznice prevezen u KB Rebro. Sa Zuzicem je u vozilu bio i 17-godisnjak, kojem u krvi nije nadjen alkohol te je pusten nakon ispitivanja u policiji.


http://www.vecernji.hr/system/galleries/pics/070801/crn_zuzic.jpg
Hrvoje Zuzic prepracen je istraznoj sutkinji

Vozio 200 na sat
Da je Zuzic prije nesrece, kao i nebrojeno puta do sada divljao po cesti, posvjedocili su brojni ocevici, koji su kazali da se mladic bijesnim i nabrijanim BMW-om iz smjera Velike Mlake dovezao vozeci oko 200 na sat.

– Bilo je deset do sest i taman sam otvarao kafic. Dosao mi je jedan gost i rekao kako je kraj njega velikom brzinom prosao crni BMW.

Svijece i ruze
Dok smo o tome razgovarali, cuo sam lomljavu i malo dalje vidio stravican prizor. Automobil je bio omotan oko stupa, prednji kraj gotovo nije imao. Cim sam vidio vozilo, bilo mi je jasno o kome se radi, jer kakav otac, takav sin – s rezignacijom je cijeli dogadjaj komentirao konobar iz obliznjeg kafica.

Na mjestu pogibije R. Pavic gradjani su jucer ostavili svijece i ruze, a u snack baru Alkar, u vlasnistvu njezine obitelji, okupila se mnogobrojna rodbina i prijatelji.

Obitelj poginule djevojke kazala je pak da su ona i Hrvoje tog jutra krenuli na aerodrom kako bi Ruzicinu sestru odvezli na avion za Split. Nesreca se dogodila kada su se vracali kuci, prekinuvsi tako sve snove 19-godisnje djevojke, koja je od jeseni trebala pohadjati Uciteljsku akademiju..




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 6-8-2007 at 14:34 Reply With Quote
Zaboravljeni u Ribarjevoj 7



http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/08/03/slovenija1.jpg
Celjsko je naselje godinama bilo drzavno, a danas je u vlasnistvu poduzeca Gostilstvo poduzetnika Branka Trnovseka. Iako izbjeglice tvrde da su zahvalni Slovencima, iz razgovora se moze zakljuciti da je prica katkad i malo drugacija

Ratni vihor prisilio ih je da u putne torbe, kovcege i vrecice potrpaju samo ono najosnovnije i prije 15 godina u panici pobjegnu iz opkoljenih bosanskih sela pod kisama granata. Kada su u cudu odlazili, tada jos ne shvacajuci sto se tocno dogadja, bosanski su prognanici mislili da je sve to ruzan san.

Vjerovali su da je doslo do greske i da ce se situacija za nekoliko dana promijeniti. Zapravo, vjerovali su da je netko pobrkao loncice, jer, kao sto ce nam i sami reci, tko te moze istjerati iz tvojeg vlastitog doma?

Tjedne izgnanstva zamijenili su mjeseci, a mjesece godine, no od povratka jos uvijek nista. I danas, iako to nitko od njih nije mogao ni zamisliti, dane provode u sirotinjskom dijelu Celja, u Ribarjevoj ulici na broju 7, u zgradi koja predstavlja jedno od posljednjih prihvatnih centara za izbjeglice u bivsoj Jugoslaviji, a uz centre u Mariboru i Crnomlju, to je jedini centar takvog tipa u Sloveniji.


Njihovi dani tesko da se mogu nazvati zivotom, a nisu ni daleko od zivotarenja. Njihove kuce, ponajvise u okolici Doboja, Dervente, Gracanice i Sanskog Mosta, danas vise ne postoje. U najboljim slucajevima, od njih su ostali samo temelji, a nerijetko jedino uspomene.

A ni njih se ne vole prisjecati, jer im mame suze na oci. Zapeli su u vremenu. Izgubljeni i zaboravljeni, u Sloveniji su na margini zivota, a pitanje je znaju li za njih i vlasti njihove maticne drzave.

U celjskom naselju za nacionalnost se ne pita. Ima tu Hrvata, Bosnjaka i Srba. Federacija u malom. Ali pita se za novac. Jer njega, ocekivano, ima najmanje.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/08/03/slovenija2.jpg
Tridesetsedmogodisnji Miso Dujmovic i njegova sezdesetdevetogodisnja majka Kata okusili su gorak prognanicki zivot sredinom 1992., kada su ih prognali iz rodnog sela Misinci, na sredini puta od Doboja do Dervente.

- Tada nisam ni znala sto se dogadja. Po nas je dosao traktor s prikolicom, sjeli smo i krenuli prema hrvatskoj granici. Ni u snu ne bih pomislila da zauvijek napustam svoju kucu. Te smo noci prespavali na limenim krevetima na kat u Slavonskom Brodu. Naivno sam ocekivala da ce mi to biti posljednja noc izvan vlastitog kreveta.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/08/03/slovenija4.jpg
No od tog dana nisam vidjela svoju kucu. Kako cujem, danas od nje vise nije ostalo nisa. Jedino je bunar ispred nje jos netaknut - s neskrivenom tugom u srcu prica nam starica dok pogleda uprtog u Djevicu Mariju i dlanova sklopljenih oko prastare krunice prekapa po ostacima svojeg sjecanja.

Otad, Dujmovici su promijenili vise adresa nego sto mogu popamtiti. U posljednje tri godine “skrasili” su se svaki u sobicku od osam kvadrata, koji im je i soba, i kuhinja, i dnevni boravak, prema potrebi. Kupaonice nemaju, kao ni sanitarnog cvora - dijele ga s drugim stanovnicima Ribarjeve 7.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/08/03/slovenija5.jpg
Miso, koji je od posljedica rata obolio na zivce (doznajemo da nije mogao podnijeti krv kojom je Bosna i Hercegovina u ratnim godinama bila natopljena), radno je nesposoban. Jedino je njihovo primanje socijalna pomoc koja, istina, iznosi mnogo vise nego u Hrvatskoj - otprilike 1500 kuna po osobi.

Njome za dva odvojena sobicka u pohabanoj i neuglednoj zgradi u Ribarjevoj 7 placaju oko 900 kuna. Zbroje li se tomu razna davanja kojima Europska Unija obiluje (za sve moguce administrativne naknade, statusne potvrde, zdravstveno osiguranje...), zivot im je sve samo ne lagan. No najvise ih pritisce neizvjesnost, to sto nema nade za bolju i ljepsu sudbinu. To sto bi se jednog dana mozda i mogli vratiti u svoj rodni kraj (iako u Celju u to jos malo tko vjeruje), ali nitko ne zna ni kako, ni kada.

- Kako nam je ovdje, to se ne da rijecima opisati. Tri su moja sina bila na prvim linijama borbe. Jedan je tesko ranjen, poginuo je, ostala su mi samo dvojica. Od kuce vise niceg nema. Ne znam kamo bih. Najteze mi je kada cujem da govore kako ‘Juznjake treba poslati nazad’, da ‘nam je ovdje predobro pa se ne vracamo’. Pitaju me kako me je netko mogao potjerati s mojeg. Ne znam sto da im odgovorim.

Tko to nije prosao, ne zna kako je kada ti na kucu padnu stotine granata, a haubice te okruze s okolnih brda. Da sam mogao, sasvim bih sigurno ostao na svojem i ne bih tudje trazio - prica nam Mehmed Libic, 82-godisnjak iz Kotorskog cije su rane jos uvijek preduboke, pa ne skriva suze kada prica o ratnim godinama.


A kada dosada i beznadje na svjetlo izvuku sve najcrnje i najtuznije uspomene, stanovnici Ribarjeve 7 ne mogu ostati u malenim, stvarima zagusenim sobiccima. Izlaze u jedinu zajednicku prostoriju, prostranu zajednicku kuhinju kojom dominira velik stol i desetak pravilno poredanih stednjaka.

Ondje se do kasno u noc pricaju ratne price, krivi jedna, druga ili treca politika koja je dovela do potpunog raspada njihovih zivota. Mehmed za to krivi komuniste. Ramiza Kapetanovic odgovara: - Neka su bili kakvi jesu, ali za vrijeme Jugoslavije ja sam zivjela na svojem, imala posao i kucu. A sada... sada nemam bas nista!

Celjsko je naselje godinama bilo drzavno, a danas je u vlasnistvu poduzeca Gostilstvo poduzetnika Branka Trnovseka. Iako od svakog od izbjeglica cujemo da su Slovencima i Sloveniji izrazito zahvalni na tome sto su ih primili i dali im najosnovnije, iz razgovora se moze zakljuciti da je prica katkad i malo drugacija.

Iako nitko od njih to nije htio reci potpisavsi se punim imenom i prezimenom, situacija je najgora s “juznjackim” jezicima - bosanskim, srpskim, hrvatskim.

- U razredu moje kceri svi osim trojice Slovenaca dolaze iz juznih krajeva i nisu izvorni govornici slovenskog, no vrlo su ga dobro naucili. Nedavno smo bili na roditeljskom sastanku. Kaze nam ucitelj: ‘Vasa djeca na hodnicima pricaju hrvatski, to tako ne ide. Kako da se ja s njima pogovarjam, kada mi je puno lakse i prirodnije razgovarati. Sto da ja tu radim, vuce me na moje, a znam da me razumiju’ - kaze jedna prognana majka koja nas je zamolila da je ne imenujemo.

Nostalgija za domom u Celju je jaca od svega. U toj mracnoj atmosferi, gdje samo alkohol i cigarete nekima donesu dasak veselja, cesti su i sukobi i svadje. Kazu da je to normalno jer ih ima svakakvih i ne mogu se svi sloziti. A bijeda i neimastina pritiscu.

Istina, ne nedostaje ni pjesme. Iza vrata sobicaka na kojima su grafiti, ogorceni natpisi ili crtezi isarani flomasterima treste stari “narodnjaci”, nekad svima dobro poznati hitovi, podsjetnik na vrijeme kafanskih druzenja, veselja, nekog ljepseg zivota u kojem su se u sobicku od osam kvadrata cuvale kokosi, a ne ljudi.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/08/03/slovenija6.jpg
Mnogi od njih ondje su vec toliko dugo, da su zaboravili na bolje. Jedna nam stanovnica, koja je takodjer htjela ostati anonimna, prica kako ju je prije dvije godine uprava naselja htjela istjerati iz zgrade, navodno s argumentom da je mlada (ima 53 godine) i da moze zaraditi za dostojanstven zivot i stan.

- Ginekoloski sam operirana prije dvije godine i nisam radno sposobna. Kada bih i mogla raditi, nitko me ne bi htio zaposliti. Radije uzimaju mlade. Vikala sam da necu na ulicu i da nemam kamo drugamo. Tek kada sam im rekla da cu se radije baciti pod vlak nego spavati na klupi, dozvolili su mi da ostanem - kaze.

Uz socijalnu pomoc, obrok je sve na sto pedesetak bosanskih izbjeglica u Celju ima pravo. Hranu dobivaju na “blokove”, sto je prizor koji previse podsjeca na neka druga vremena i ostavlja gorak okus u ustima. No najstrasnije je to sto su izbjeglice ondje zadovoljni. Pitaju nas kako je u Hrvatskoj, ima li kod nas izbjeglica. Ima, odgovaramo, poneko je naselje ostalo.

U cudu se pitaju je li moguce da jos uvijek sve te kuce nitko nije obnovio. Je li moguce da se to sto su granate u samo nekoliko mjeseci razorile ne moze popraviti u 10 i vise godina? Ima li uopce volje da se problem bosanskih izbjeglica rijesi, ili ce svi oni umrijeti u izgnanstvu, sto se s dobrim dijelom njih i dogodilo?

Sevcan Jahic, izbjegao iz Kotorskog te nesretne 1992., invalid je bez lijeve noge. To ga nije oslobodilo borbe za golo prezivljavanje. Stoga dane krati skupljanjem bakrenog otpada.

- Znas li ti da ja u jednom danu tako mogu zaraditi 20 eura, kada je dan bolji - hvali se retorickim pitanjem Sevcan, a Miso, slusajuci sa strane, kaze kako on ima svoj nacin zarade. On - zica. Nakupi po nekoliko eura prolazeci Ribarjevom, pa na crvenom biciklu odjuri u obliznju trgovinu po dva piva i cigarete.

- Ne bi smio sine, znas da pijes lijekove - odgovara ga majka Kata, ali za Misu, to je vrhunac dana. Trenutak koji mu nitko ne moze i nece oduzeti, za razliku od svega sto je dosad posjedovao.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 1-10-2007 at 09:04 Reply With Quote
'Pretukli smo ga i pustili da iskrvari'



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/09/30/polici.1.jpg
Iskazi mladica u dobi od 16 i 17 godina koji su u Zagrebu nasmrt pretukli 19-godisnjaka

Luka Marinac bio mu je, kako je sam rekao policajcima u petak, 21. rujna, jedan od najboljih prijatelja.

Druzili su se, opijali, kao i vecer prije, nakon sto su u stanu njegove majke u Radnickoj 38 odgledali utakmicu Dinamo-Ajax. A onda su 17-godisnjak i 16-godisnjak pred jutro Marinca, krvavog i u modricama, kao “prebijenog psa” izbacili na livadu pred zgradu, polugola, i ostavili da umre. Ovo nije scenarij nekog krimica nego, nazalost, hrvatska stvarnost. U kojoj sve cesce okrutne zlocine, cesto s banalnim razlogom, cine srednjoskolci.

Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je presudu Mihovilu Viskicu jer je kao 19-godisnjak nozem ubo vrsnjaka i skolskog kolegu Branimira Mateljaka 19. sijecnja 2006. u Gradcu. Vrsnog mladog vaterpolista ubio je zbog toga sto ga je zadirkivao. Mladic Ivica Tkalec u subotu, 15. rujna, sjekirom je ubio 86-godisnju Jagu Seremet, zatim nazvao majku i rekao: “Ubio sam onu babu!”

Umjesto da su u skolskim klupama, mladici okrivljeni za smrt Luke Marinca nalaze se iza resetaka remetineckog zatvora. Obojica su u ponedjeljak ispitani u pripremnom postupku za nanosenje teskih ozljeda sa smrtnom posljedicom koji je protiv njih poceo na zagrebackom Zupanijskom sudu.

“Pokojni Luka Marinac bio je moj prijatelj, s njim sam se druzio. Pusim, rijetko konzumiram alkohol, ne konzumiram opojne droge. Pod pojacanom sam brigom i nadzorom i bio sam u popravnom domu u Osijeku zbog toga sto sam imao lose ocjene i markirao s nastave. Roditelji su mi zbog toga zabranili izlazak. S pokojnim Lukom Marincem sam prije dva mjeseca konzumirao alkohol i tablete Xanax”, bilo je sve sto je prvookrivljeni 17-godisnjak htio reci o dogadjaju od 21. rujna. Zapravo, Mirni Barovic, sutkinji za mladez, u prisutnosti odvjetnika Tomislava Grahovca nije rekao nista, kao ni njegov godinu dana mladji suucesnik. On je pak u prisutnosti Zorana Stjepanovica, odvjetnika po sluzbenoj duznosti, takodjer samo govorio o svom zivotu u razorenoj obitelji.

“Zivim, nazalost, s ocem. Unazad godinu dana pusim i pijem svaki dan. Slobodno vrijeme provodim s prijateljima, u Ribnjaku i Tkalcicevoj pred Melinom. Puno sam za kompjutorom, u skoli imam trojke i dvojke”. Nije htio odgovoriti na pitanje sutkinje zasto je rekao da nazalost zivi s ocem. Dvojica mladica su u petak, 21. rujna, na dan kad je Luka Marinac umro od njihovih batina, bili puno pricljiviji pred inspektorima koji su ih ispitivali u prisutnosti jednog od roditelja.



http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/09/29/Marinac-Ubojstvo1.jpg
Uoci utakmice Dinamo-Ajax prvookrivljeni 17-godisnjak, koji povremeno pomaze ocu u automehanicarskoj radionici u okolici Zagreba, nasao se oko 13 sati s prijateljem Josipom u Hotelijersko-ugostiteljskoj skoli u Frankopanskoj ulici u Zagrebu. U trgovini Zabac kod Dolca kupili su tri litre bijelog vina, otisli do Importanne Gallerije i pili. Vratili su se pred Josipovu skolu i nastavili piti u dvoristu. Ravnateljica ih je vidjela, a Josip se s njom sukobio.

“Nakon sto sam ja napustio prostor skole sjeo sam na svoj moped Gilera ZG 9126-DF i vozio se po gradu. Oko 16 sati zaustavio me prometni policajac i odveo me u I. policijsku postaju (na Strossmayerov trg) i prijavio zbog voznje bez kacige, voznje pjesackom zonom i pod utjecajem alkohola. Izmjereno mi je 0,8 promila. Rekao sam da se necu nastaviti voziti mopedom vec otici na utakmicu Dinamo-Ajax jer mi je prijatelj Josip dao kartu”, ispricao je 17-godisnjak.

No, na utakmicu nije otisao. Otisao je kod Luke Marinca u Hvarsku i kod njega gledao utakmicu. Popili su litru vina. Luku je boljelo rame, imao je rasjecenu obrvu jer se, kako mu je rekao, potukao s nekim mladicima na Ribnjaku. Nakon utakmice je s Lukom, odjevenim u Dinamov dres, otisao pred Melin. Potom su kupili bocu viskija i vratili se pred Melin. Pao je kobni dogovor. Luka Marinac i 16-godisnjak kojeg su u medjuvremenu sreli prihvatili su poziv 17-godisnjaka da dodju u njegov stan u Radnicku 38 jer je on imao praznu “gajbu”. U stan su dosli oko 22.30 sati. Nastavili su piti i goli do pasa na balkonu pjevali navijacke pjesme. Neki su susjedi zbog galame mislili zvati policiju, neki su cvrsto spavali, rekli su poslije inspektorima.

“Nakon sto smo popili vise od pola boce viskija, K. je poceo optuzivati Luku kako je ‘druker’ jer je izdao njihovog prijatelja. Nisam se osvrtao na tu prepirku dok Luka nije prevrnuo casu s viskijem, koji se prolio po tepihu. Bio sam ljut sto se prolio viski i udario sam Luku sakom iznad oka. Pukla mu je arkada, a Luka je pao na pod. Krenuo sam po krpu i rucnik da mu zaustavim krvarenje. Kad sam se vratio, primijetio sam da se Luka pokusava dici s poda, a K. ga je udarao po rebrima.

Luka je opet pao na pod, psovao je i mahao rukama. Ponovo se pokusavao dici oslanjajuci se na stol, tako da je prevrnuo jednu casu i viski se prolio po stolu i podu. Kad sam to vidio, udario sam Luku dlanom u glavu. Luka se uspio pridici i sjesti na dvosjed. Tad ga je ponovo napao K. i srusio na pod. Stavio je Lukinu glavu medju svoja koljena i stisnuo je toliko jako da je Luka vrisnuo. Rekao sam K. da je sad dosta i da ga pusti. Luka je sjedio na podu, stavio sam mu rucnik na posjekotinu, ispricao se, ali je on sam nesto nerazgovijetno ‘frfljao’. Krv iz rane je tekla, pa sam ga odveo u kupaonicu i oprao krv s lica nad kadom. Doveo sam ga u sobu i obukao gornji dio trenirke.



http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/09/29/Marinac-Ubojstvo2.jpg
Nastavili smo piti viski i vino. Negdje oko 2 sata ja i K. primili smo svaki pod jednu ruku Luku i izveli ga pred zgradu gdje je sjeo na beton. Bio je jako pijan i ostavili smo ga na betonu. Ja sam sjeo na motor i odveo K. kuci. Kad sam se vratio, zatekao sam Luku koji je lezao potrbuske i cuo sam njegovo disanje. Prosao sam kraj njega, uveo motor u zgradu. Otisao sam u stan, zaspao i probudili su me policajci.”

Iako je krivnju za pocetak sukoba pokusao prebaciti na godinu dana mladjeg znanca, 17-godisnjak je ipak glavni okrivljeni za smrt Luke Marinca. Njegov godinu dana mladji znanac ispricao je nesto drugaciju verziju dogadjaja. Dan prije kobnog susreta s godinu dana starijim znancem zbog kojeg je dospio u pritvor samo je dijelom proveo u skoli.

Oko podneva je “markirao” bez ikakva razloga. Popodne je kod kuce, gdje zivi s ocem i dvoje mladje brace, djedom, bakom i tetom, proveo igrajuci igrice na kompjutoru s prijateljem. Oko 19.30 sati nasao se s majkom koja mu je u Importanne Galleriji kupila hlace. U Jurisicevoj je sreo drustvo pa su krenuli na Zrinjevac, a potom je oko 21 sat dosao pred Melin. Tamo je vec bio Luka Marinac. Tvrdi da kad je dosao u stan 17-godisnjeg suokrivljenika Luka jos nije bio tamo, nego je dosao kasnije.

“Sve je bilo u redu, slusali smo CD-e, pili. D. je poceo optuzivati Marinca da ga je ‘drukao’ nekoj ekipi kojoj je on ukrao mobitel. Marinac je to uporno negirao i sukob je bio sve zesci, da bi u jednom trenutku D. udario Marinca iznad lijevog oka i pukla mu je arkada i poceo je jako krvariti. D. ga je prestao tuci i dao mu je rucnik da si obrise krv, ali ga je i dalje zapitkivao zasto ga je ‘drukao’ te se ponovo razbjesnio i udario ga rucnikom po licu. Sukob izmedju njih dvojice je stalno pocinjao i prestajao i D. je Luku nekoliko puta udario sakama i nogama u glavu i rebra”, ispricao je 16-godisnjak policajcima u petak, 21. rujna, na dan zlocina.

Priznao je da je i on nekoliko puta udario Luku. Kad je pak D. udario Luku nogom u glavu, pao je na pod i ostao bez svijesti.

“Prisao sam mu i osjetio da dise. Kad sam mu prstima podignuo ocne kapke, zjenice su mu bile izokrenute i bio je bez svijesti. Rekao sam D. da bi trebali pozvati Hitnu pomoc, ali je on to kategoricki odbio, vec mi je naredio da ga primim ispod jedne ruke i da mu pomognem iznijeti ga iz stana. Poslusao sam ga jer je D. jaci od mene i odvukli smo ga pred zgradu. Luka je bio tezak i noge su mu se vukle po stubistu. Spustili smo ga na zemlju i ostavili. Kad smo se D. i ja rastajali, zaprijetio mi je da o ovom dogadjaju nista ne govorim. Kad sam dosao kuci, skinuo sam krvavu odjecu i bacio je u kos za prljavo rublje. Baka je oprala majice”, zavrsio je svoj iskaz.

Kad je predstavnik stanara 21. rujna oko 6 sati pred zgradom u Radnickoj 38 nasao bezivotno tijelo mladica, odmah je pozvao Hitnu pomoc i policiju. Krvavi tragovi vodili su ih do stana osumnjicenog 17-godisnjaka. Kraj oca koji je bio s njim plakao je satima. Uslijedilo je policijsko ispitivanje na kojem nije mogao objasniti zasto je svog najboljeg prijatelja napao i nasmrt zatukao. Gdje je uzrok i kakve ce biti posljedice za obojicu mladica, utvrdjivat ce sud.


Prvi joint popusio u 13-oj s ocem

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/09/29/alkoholicari5-s-jokic-.jpg
Okrivljeni D. upoznao je Luku Marinca jos u osnovnoj skoli. Znali su ga i njegovi roditelji. No, kazneni postupak za smrt Luke Marinca 17-godisnjem je mladicu vec peto kazneno djelo. Dosad je evidentiran za teske kradje (jedna mu je prijava odbacena) i za nasilnistvo. Otac mu ima deblji dosje, i to zbog 10 kaznenih djela, od krivotvorenja do prijevara. Cijela obitelj je u tretmanu trnjanskog Centra za socijalnu skrb nakon sto je D. provalio u kiosk i nakon sto je zatecen s drogom, te mu je izrecena mjera pojacane brige i nadzora. Zbog njegova loseg ucenja majka je trazila pomoc u skoli, u Centru za socijalnu srkb i Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladez u Kukuljevicevoj, a bio je i u Domu u Osijeku, no i tamo je krao. Da bi ga sprijecila u izlascima, majka mu je cak i zakljucavala tenisice.

Obitelj drugoosumnjcenog 16-godisnjaka K. problematicna je niz godina. Roditelji su mu se 1998. godine i sluzbeno razveli, a na zagrebackom Opcinskom sudu u tijeku je postupak prijenosa srkbnistva koje je zatrazio otac s kojim K. trenutno i zivi. Prvi put je u sukob sa zakonom dosao kao polaznik 8. razreda i to zbog spolnog zlostavljanja vlastitog brata, za sto ga je prijavio otac. Tada je bio i priveden, izrecena mu je odgojna mjera pa je sest mjeseci bio u Domu u Dugavama. Ta mjera mu je ukinuta 8. rujna ove godine i odredjena pojacana briga i nadzor. Iako i 16-godisnjak i njegova majka tvrde da je otac zlostavljac, on je povjeren na skrb ocu.

Majka osumnjicenog djecaka tvrdi da je bivsi suprug zlostavljao i nju i djecu. On tvrdi da mu je otac jednom stao na nogu i da mu je napuknuo prst. Njegova majka je rekla da je otac njihove djece i njezin bivsi suprug tukao K. zeljeznom sipkom kad je imao sest godina, te da je kaznjavao i njegovu mladju bracu. Da bi pobjegao od problema, K. je, kako je rekao, poceo piti i pusiti u 5. razredu, a prvi je “joint” zapalio sa 13 godina s ocem. Tvrdi da ga je otac dirao dok se tusirao. No, vise od toga nije zelio reci kako se to ne bi shvatilo kao osveta ocu koji ga je prijavio za seksualno zlostavljanje brata. Otac 16-godisnjaka ima cist dosje. Prema misljenju psihologinje Centra za socijalni rad opcine Centar, otac je kompetentan za odgoj djece, dok je majka drska, osorna i prgava, te ne suradjuje s institucijama. Ona misli da je problem u tome sto K. mrzi oca zbog prijave.

Majka i otac ubijenog Luke Marinca

Preuzeo krivnju za joint svojeg krvnika

Policija je ispitala i majku i oca ubijenog Luke Marinca. Majka je policajcima rekla da je njihov sin, koji se ispisao iz skole, na jesen trebao krenuti na Otvoreno uciliste. Majka i otac su mu potajno rezali vlasi kose i nosili je na vjestacenje za opojne droge. Kad im je sina prije nekoliko mjeseci policija zatekla s ‘jointom’, rekao je da nije njegova, nego 17-godisnjaka koji je sada osumnjicen da ga je nasmrt pretukao. Rekao je da je on prihvatio krivnju jer su oni vec imali kaznene prijave. Luka i D. su se uglavnom i druzili, a D. je te veceri bio kod njih u stanu. U noci kad joj je sin nasmrt pretucen, majka Luke Marinca nije mogla zaspati do 4 sata. Prema izjavama oca i majke, Luka je znao izbivati iz kuce do jutra.

Lana Peto-Kujundzic, sutkinja za mladez

Roditelji agresiju prenose na djecu

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/09/29/kujundzic1-desk.jpg
Jedan od dvojice mladica, osumnjicenih za premlacivanje Luke Marinca nije nepoznat sutkinji za mladez zagrebackog Zupanijskog suda Lani Petö-Kujundzic. Vodila je kazneni postupak protiv 16-godisnjaka zbog spolnog zlostavljanja vlastita brata, za sto ga je prijavio otac. Zavrsio je u popravnom domu u Ivancu, gdje je proveo 11 mjeseci, nakon cega je pusten iz Doma i trebao je biti pod pojacanim nadzorom. No, umjesto da izadje iz kruga bezakonja ovoga puta otisao je korak dalje. Dospio je iza resetaka.

Sutkinju Petö ovakva nasilnicka progresija ne iznenadjuje. Svakodnevno se susrece s mladim nasilnicima i o njihovoj nam je sve vecoj agresivnosti kazala:

- Ovo je jos jedan primjer prijenosa agresije roditelja na djecu, sto je, nazalost, sve cesci slucaj. Problematicni odnosi medju supruznicima, reflektiraju se i na djecu. ‘Klinci’ samo pokazuju agresiju koja se prenosi s roditelja, koji se ne mogu dogovoriti o skrbi djeteta, jer gledaju samo svoj interes. Cesto imam osjecaj da gledam izgubljenu djecu koja ne pripadaju nikome, koja se cesto pitaju tko sam ja i kome ja pripadam, zasto sam s jednim roditeljem, a ne s drugim. U konkretnom slucaju sudac za mladez je prepoznao da djetetu treba pomoci, propisana je i skrb Centra za socijalni rad, psihijatra, ali ocito netko nije reagirao na vrijeme. Uzalud su sudske presude ako se one ne provode. Agresija koju ispoljavaju ti malodobnici nije dosla sama od sebe, ona je samo posljedica, ali cesto imam osjecaj da smo mi kao drustvo nemocni da to sprijecimo.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 26-10-2007 at 14:20 Reply With Quote
'Da je i mrtav, lakse bi nam bilo...'



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/10/25/glavna1.jpg
Tog ponedjeljka se cinilo ce se nebo kad-tad srusiti na glavu, a brisaci automobila nece stici otkotrljati bujice vode (i tjeskobe) - od samoborskih sela preko Bukovca do Brezovice, za cija god vrata da smo uhvatili, zene kojima su preko noci nestali sinovi, djeca kojima je u nepoznato otisao deda, junak djetinjstva i njihov privatni Spiderman; sinovi koji tragaju za ocevima….

Dok vani pljusti turobna jesen sve te ljude, razlicite po godinama, zivotnim snovima, velicini kuce i kolicini nocnih mora, melje neizvjesnost. - To je ono najgore, ta neizvjesnost, sto ne znamo. Da znamo, da je i umro, da se i ubio, ‘ajde otvoreno razgovaramo, lakse bi bilo. Bili bi ga pokopali, razumijete. (suze) A ovak’ smo nigdje… Djeci mi je grozno. Stariji postane agresivan kad ga emocije pritisnu, a mladji se povuce u sebe - tiho ce Ruzica Smintic, koja vec dvije godine trazi supruga.

- Stalno ste u nekom iscekivanju… Mi zivimo od danas do sutra. Ja sam u medjuvremenu postao srcani bolesnik, a supruga se godinama lijecila na psihijatriji - govori dobrostojeci zagrebacki mesar Branko Capak kojem je prije sedam godina netragom nestao sin jedinac, 19-godisnjak, odlican ucenik ugostiteljske skole, tenisac, omiljen u drustvu, decko za kojeg kazu da se klonio cigareta, a kamoli kakva tezeg poroka. Dok sjedimo u kuci Capakovih tisinu gotovo mozete lupati dlanovima, fizicki pritisce. Zidovi valjda zato u toj kuci izgledaju jos veci, stropovi nekako cudno visoki... Jedino sto svakih nekoliko minuta razbije ‘mir’ jest Korni, kornjaca sto pliva u akvariju.

- Da nije bilo psihijatara i lijekova ne bi ni funkcionirala. Drzi nas nada da je ipak ziv. No, ako jest ziv, svaki se dan pitam ne moze li se on javiti, ili nam se ne zeli javiti… Ne mogu zamisliti da nam se ne zeli javiti - kaze Ankica Capak. Korni pripada Tomislavu, njihovom nestalom sinu.

- Dobio ju je za rodjendan od tadasnje djevojke. On je kornjaci i dal ime. Znate kaj, vjerujte mi da bi je vec davno dala na Veterinarski fakultet, al' ovako mi je to tesko… cuvamo je. I vodimo s nama, ako negdje putujemo - govori mama. Drzi se hrabro. Obojana kosa, manikirani nokti, kuca besprijekorno uredna. - Psihijatar vas uci na koji nacin se s tim nositi. ‘Mozete gledati cijele dane u strop, mozete se ubiti, ali Ankice, nista se nece promijeniti’, kaze mi moja doktorica. Svaki dan mi je borba sa samom sobom…

Sin, koliko znaju, nije ima problema, nije zalazio u losa drustva, s roditeljima je bio u dobrim odnosima. Sirokim stubama, praznim hodnicima, vode nas u Tomislavovu sobu. - Sve je ovdje isto kako je bilo i prije Tomicina nestanka. Ulazim rijetko, samo da provjetrim… kad ovu sobu cistim moram se psihicki pripremiti tjedan dana u naprijed… - kaze i tu se slomi u plac. U sobi vise nema posteljine, a krevet je sklopljen u naslonjac. Sve ostalo - glazbena linija, utezi za vjezbanje, posteri, bezbroj tinejdzerskih sitnica i detalja, sve je kao i onog dana kad je 30. prosinca 2000. u cetiri ujutro otisao na posao. Na Dolcu je radio kao mesar. Odvezao se, kako i svakog dana, crvenim golfom ‘jedinicom’.


Tomislav Capak (26)

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/10/25/capak.jpg
• Kada: nestao 2000.

• Kako: odvezao se u svom crvenom golfu ‘jedinici’ kao i svakog dana na posao na Dolac, gdje je radio kao mesar. Majka ga je navecer nazvala da pita kada ce doci na veceru. Rekao je da ide odvesti kolegu u Zapresic. Nestao je i on, i automobil, a mobitel je javljao da je nedostupan.

• Ako nesto znate o Tomislavu, javite na broj: 098 16 35 045 i 01 - 34 73 015, roditelji ANKICA i BRANKO CAPAK


- Bilo je vec vecer, sest, sedam sati, dobro, to je pred Staru godinu, shvacam da dugo radi, i samo sam kratko nazvala da pitam: ‘Tomice, kad ces doc’ doma da ti veceru spremim…’ ‘Mama, sad otpeljam kolegu u Zapresic i do pol’ deset sam ja doma.’ Oko 22.00 jos nije stigao. Zovem ga, a mobitel nedostupan, ponovo i opet nedostupan. Svakih 15, 20 minuta sam zvala, sve do jutra, mobitel je stalno javljao da je nedostupan.

Prvo su Capakovi zvali policiju, da provjere je li bilo prometnih, onda su redom obisli bolnice, ali Tomislava nigdje nije bilo. - Obisli smo sve, isao sam na Dolac, da vidim je li dosao na posao. Kazu da nije. Otisao je sinoc... - kaze otac pogleda uprtog u skulpturu sv. Antuna Padovanskog sto su je lani donijeli iz Padove. Capakovi su prosli sve - policiju, privatnog detektiva, vidovnjake, sami su sinov nestanak prijavili Interpolu, registrirali ga i kod agencije koja se bori protiv trgovine ljudima… Sest godina tisine. Nije nadjen niti automobil. Onda je lani zazvonio telefon. - Zvao je covjek sa skrivenog broja. ‘Ja sam osoba koja vam nista ne znaci, ali vam mogu dati broj osobe koja radi s vasim sinom.’ Tek sto sam uspio zapisati broj, on je prekinul.
Branko Capak nazvao je broj njemackog mobitela koji mu je nepoznati izdiktirao. - Ovak’ vam je to islo: ‘Dobro vecer. Dobro vecer. Dobio sam vas broj, nestao mi je sin, zovem u vezi Tomislava Capaka’.

‘Nevjerojatno, nije moguce, njemu su roditelji poginuli’, to mi je odgovorio. Ja mu velim da su mu roditelji zivi, ja sam njegov otac, majka mu je ziva. A on ce meni da ga opisem. Ja ga opisem, on mi kaze da ne zna, da bude provjerio, da mora njega pitati i - poklopi slusalicu. Za nekoliko dana nazvao sam ponovno i kad velim tko sam poklopi slusalicu. Zovem iduci put i vise nema broja. Policija, privatni detektivi, vidovnjaci kazu da trenutno ne mogu pomoci Capakovima.

Tomislavovi roditelji nece odustati: - Puno citam. Kriminalisticke price i duhovnu, vjersku literaturu. Gledam i televiziju, stalno gledam ima li nesto novo sto se koristi u istragama, nesto sto mi ne znamo ili sto jos nismo pokusali… - kaze Ankica Capak.

Samo ove godine, do 18. listopada, u Hrvatskoj je prijavljen nestanak 1369 ljudi. Vecina njih je, ipak, nadjena ili se sama vratila kuci. Potraga je obustavljena u 1286 slucajeva, ali medju njima su i slucajevi prijavljeni prijasnjih godina. Trenutno se traga za 2172 osobe. Potraga traje dok se ne pronadje osoba ili njezino tijelo, najdulje 50 godina. Najstariji nestanak u MUP-ovoj evidenciji je iz 1961., zena rodjena 1892., vjerojatno vise nije ziva, ali kako tijelo nije pronadjeno jos je na popisu nestalih.


Oliver DJermanovic (27)

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/10/25/djermanovic.jpg
• Kada: nestao 2005.

• Kako: majka Mirjana se posljednji put s njim cula za njegov 25. rodjendan. Oliver je rekao da se sprema na razgovor za posao. Majka je otisla na put, nebrojeno puta ga je zvala, no na mobitel se nitko nije javljao. Desetak dana kasnije, kad se vratila, vidjela je praznu kucu, nedostajao je samo Oliver i stara trenirka u kojoj je nestao.

• Ako nesto znate o Oliveru, javite na broj: 01- 33 23 063, majka MIRJANA DJERMANOVIC


Zagrebacki graficar Vlado Smintic (53) nestao je prije dvije godine. - Tata je zivio sam, dosao sam mu u posjet bez najave, imao sam kljuc. Usao sam u stan i odmah me obuzeo osjecaj da nesto ne stima, deka slozena za gledanje TV-a, napola ispijena salica caja na stolu, kao da je izisao van na pet minuta. Znao sam da nesto ne stima, pa znamo se dobro, otac mi je, znamo se u srz - kaze stariji sin Ivan. Otac se druzio sa susjedima, a vidjao se i s nekim, obitelji nepoznatima, bivsim prijateljima u Petrinji s kojima je 90-ih bio na frontu. Supruga se dvije godine prije no sto je nestao odselila od njega, s njom su otisla zivjeti i dva odrasla sina.

- Bez obzira na to sto vise nismo zivjeli zajedno, ostali smo u stalnom kontaktu, on je kod nas dolazio svake nedjelje, svaki blagdan, rodjendan… pa bili smo prije toga 27 godina u braku, vezani smo i dalje. Policija je Ivanu, nakon nekoliko mjeseci, rekla da je otac “vjerojatno izvrsio samoubojstvo”. No, tijelo nije nadjeno, a ni policajci mu nisu znali odgovoriti na temelju cega tvrde da je nestali vjerojatno ubio sam sebe. Sinovi i supruga vjeruju da je Vlado jos ziv.

- Pada mi svaki dan na pamet. Ponekad me izvuce posao, radim toliko da ne stignem razmisljati, ali kad navecer dodjes doma onda ti misli lete kroz glavu. Krize su svaka tri-cetiri mjeseca, kad me to malo zesce trese. Izgleda k’o mali nervni slom, kad si ne mozes pomoci. Sjedis doma i piljis u slike. Imas nekakve slike ispred sebe i razmisljas o tome gdje je, sto je, je li dobro, nije li dobro… - potreseno kaze Ivan.

Vjeruju da je Vlado negdje oko Petrinje. I Smintici su se, kao bas sve obitelji s kojima smo razgovarali, u neko doba, kad im se policija ucinila potpuno neucinkovita, obratili vidovnjacima. - Bili smo kod dvije vidovnjakinje. Obje su nam rekle da je Vlado ziv i da nije daleko, mozda 40-50 km udaljen od Zagreba. Zato ja stalno mislim da bi mogao biti tu negdje oko Petrinje. Da je normalan, ako je ziv, ne vjerujem da bi izdrzao da nam se ne javi. Ali ako je otisao pamecu, a vidovnjakinje su rekle da je on mozda 30 posto covjeka kojeg mi znamo, ali da ce se jednog dana vratiti... Svima nam je bilo lakse kad smo culi da je ziv - kaze Ruzica Smintic.

Na web stranicama MUP-a trenutno su slike i podaci o 55 nestalih osoba. Zasto nema ostalih 2117 nestalih? - Na internet stavljamo samo kad procijenimo da bi to moglo imati smisla, to necemo, primjerice, napraviti za osobu koja je nestala u pomorskoj tragediji… Da bi objavili podatke potrebno je imati suglasnost obitelji, a neki ne zele u javnost i policiji presucuju detalje o kojima ne zele da se zna - ponekad kriju narkomaniju, alkoholizam, muzevi vrlo rijetko otvoreno kazu da su zlostavljali suprugu, pa da je zena zato otisla od kuce...


Vlado Smintic (53)

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/10/25/smintic.jpg
• Kada: nestao 2005.

• Kako: zivio je sam, sin Ivan mu je dosao u posjet. Usao je u stan, sve je izgledalo kao da je izisao na pet minuta. Policija je Ivanu, nakon nekoliko mjeseci, rekla da je otac ‘vjerojatno izvrsio samoubojstvo’. No, tijelo nije nadjeno, a ni policajci mu nisu znali odgovoriti na temelju cega tvrde da se nestali vjerojatno ubio.

• Ako nesto znate o Vladi, javite na broj: 091 72 44 443, 01- 24 45 058, supruga RUZICA SMINTIC


Mirjana DJermanovic sina je posljednji put cula telefonom za njegov 25. rodjendan, 4. travnja 2006. Dan prije toga bila je kod njega, odnijela kolace i poklone te otisla na put. Na rodjendan rano ujutro nazvala je da mu cestita, Oliver je kazao da se sprema na razgovor za posao, “i to je bilo zadnje…”, govori zena s podocnjacima. “Dok sam bila na putu nebrojeno puta sam ga zvala, no na njegov mobitel se nitko nije javljao.” Desetak dana kasnije, kad se vratila, vidjela je praznu kucu, nedostajao je samo Oliver i stara trenirka u kojoj je nestao.

- Susjedi nista ne znaju. Po bolnicama nitko nista ne zna. Prijavila sam policiji, a potom sam ga i sama isla traziti po poljima i drugdje, bojeci se najgoreg. Pitala sam njegove prijatelje, samo je jedan kazao da je nekoliko dana prije Oliver bio kod njega, da su skupa popravljali traktor. Nitko drugi nista ne zna…. Da je bar neku poruku ostavio, da je napisao: ‘Mama ne trazi me, odabrao sam ovo, to je moj put…’, da bar znam sto je. Jer sve je dokumente i stvari ostavio kod kuce. Imam osjecaj da je ziv… Samo da mi se javi i kaze: ‘Mama, ziv sam… bilo bi puno lakse’ - prica gledajuci u polje na koje se slijeze mrak.

Najveci broj nestalih u policijske se datoteke ubiljezi u kasno proljece, rano ljeto. Nije povezano s toplim vremenom i suncem, vec s - losim ocjenama i krajem skolske godine.

- Mnoga se djece boje roditeljske reakcije na jedinice, i ne samo na jedinice… tad imamo povecan broj nestanaka. U policiji, kazu, biljeze nekoliko cescih razloga tajnih odlaska od kuce. Kod djece to zna biti avanturizam; kod mladjih, ali i starijih moze biti u pitanju i nesretna ljubav, a ljudi bjeze i od supruznika, loseg braka…

U zadnje vrijeme jako cesto odlaze od kuce zbog dugova, jer ne znaju pronaci izlaz iz financijskih problema. Neki nestaju zbog amnezije ili raznih dusevnih oboljenja, neki su zrtve nezgode, a ima ih koji pocine samoubojstvo na skrivenim mjestima da ih se ne bi moglo pronaci…

Prije sedam mjeseci 63-godisnji strojarski tehnicar iz Brezovice, Anto Zeljko, otisao je na kontrolni pregled na Rebro. Na Rebro nikad nije stigao, a nije se vise ni vratio kuci. Zeljko je bio djed koji je gotovo sve svoje vrijeme provodio s cetvoro unuka te radeci po kuci. Bio je miran covjek, nekoliko mjeseci prije nestanka prezivio je dva mozdana udara, od kojih se, kaze sin Vladimir, “nevjerojatno dobro oporavio, ponasao se i govorio da se osjeca kao da gotovo nista nije bilo…


Anto Zeljko (63)

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/10/25/zeljko.jpg
• Kada: nestao 2007.

• Kako: strojarski tehnicar iz Brezovice otisao je na kontrolni pregled na Rebro. Na Rebro nikad nije stigao, a nije se vise vratio kuci. Zeljko je bio djed koji je gotovo sve svoje vrijeme provodio s cetvero unuka te radeci po kuci. Bio je miran covjek, nekoliko mjeseci prije nestanka prezivio je dva mozdana udara, od kojih se dobro oporavio.

• Ako nesto znate o Anti, javite na broj: 098 247 502 01 - 6538493, sin VLADIMIR ZELJKO


Da mu se nesto dogodilo znali bi, imao je osobnu sa sobom. Mislim da je ziv. Postoji razlog zasto se ne javlja, iako ga mi ne mozemo dokuciti… Ako negdje zivi, zasto se ne javi? Svasta smo provjeravali, o svemu razmisljali, pa cak i o tome da je mozda bio u vezi s nekim drugim, provjereno je da nije. Otac je bio u dobrim odnosima s majkom. S cijelom familijom. I obozavao je svoje unuke”.

- Oko Svih svetih uvijek imamo povecan broj poziva rodbine koja trazi nestale, ljudi se raspituju ima li sto novo u istrazi. Tih im je dana posebno tesko, neki pretpostavljaju da su njihovi mrti, a nisu pronadjeni. Nemate ljudima sto kazati osim da cemo ih obavijestiti saznamo li nesto…”, kaze Zdenka Moric iz Odjela opceg kriminaliteta. “Nama su najtezi blagdani, Bozic, Uskrs… mi jedva to prezivimo…”, govori Ankica Capak, majka nestalog Tomislava. Otac zagledan u daljinu dodaje: “Al' mi s tim moramo zivjeti, zivjeti se mora, nema druge, ili zivjeti ili se ubiti…




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
eye4eye
otrov za zene
***************

Avatar

Avatar


Posts: 32767
Registered: 15-11-2005
Location: treci kamen od sunca
Member Is Offline

Mood: :vraglola:

[*] posted on 9-11-2007 at 10:22 Reply With Quote
Prva dojava o pogibelji stigla nakon odlaska kanadera



http://www.jutarnji.hr/ephresources/images/2007/11/08/pozar_kornati12-policijska-.jpg
ZAGREB - Ne znam tocno, ali mislim da je bilo oko 12 sati kada se upalilo crveno svjetlo. Ne znam je li dezurni preko razglasa ili zapovjednik smjene Dino Klaric rekao da trebamo ici gasiti pozar na Kornate - tim rijeci pocinje svjedocenje Nenad Alviz, vatrogasac koji je 30. kolovoza bio u dezurnoj smjeni u JVP-u Sibenik.

Pozar je 30 minuta ranije izbio na Kornatu. Nesto kasnije informaciju da moraju poslati po nekoliko vatrogasaca dobili su DVD Zablace, DVD Tisno i DVD Vodice, a dogovor je bio da se vatrogasci moraju skupiti do 12.40 u vojarni Bribirski knezovi u Sibeniku, gdje ce po njih doci helikopter.

Josip Novak, operativni casnik u operativnom sredistu baze Divulje, potvrdjuje kako mu je oko 13 sati javljeno da jedan helikopter treba poslati iz Sibenika na Kornate.

U vojarni se okupilo 25 vatrogasaca, no nakon ukrcavanja prema zapovijedi vodje operacije Dina Klarica dva vatrogasca napustaju helikopter zbog preopterecenosti. Nakon sto su oni otisli, Sinisa Salamun, zapovjednik DVD-a Tisno, odlazi na Murter s cisternom kako bi napunili krusku za helikopter. Dezurni u JVP-u Sibenik rekao mu je da ce iz Sibenika biti poslano jos nekoliko kruski kako bi ih se moglo napuniti. U 13 sati i jednu minutu Dinko Stancic, otac danas pokojnog Marka Stancica, prima SMS poruku da je u helikopteru i da je sve super.

Nakon toga zove sina, koji prvi put leti helikopterom i kaze mu da je panorama prekrasna. Prema svjedocenju vatrogasnog tehnicara Mate Bacica, helikopter H-202 je u kornatsku uvalu Kravljacica sletio u 13 sati i 22 minute. Dino Klaric naredjuje da se iskrca pet vatrogasaca iz JVP-a Sibenik i jedan iz DVD-a Zablace. Iskrcavaju opremu i pocinju gasiti pozar koji je izuzetno jak. Oko 14 sati Dino Klaric zove Bacica da ga pita sto se dogadja te da voditelju grupe Josipu Zoricicu kaze da oni idu dalje i da ga nazovu ako sto treba, sto Zoricic u svom iskazu potvrdjuje. To je njihova posljednja komunikacija s Klaricem.

Drugu skupinu od 17 vatrogasaca na celu sa zapovjednikom, pokojnim Dinom Klaricem, helikopter je nakon 10-minutnog razgledavanja pozarista iz zraka iskrcao u drugoj uvali, otprilike 500 metara od mora. Helikopter je zatim otisao po krusku s vodom u Tisno, a nakon povratka na Kornat pilot je sa zapovjednikom Klaricem dogovorio da krusku spusti ispred cela pozara pa da onda dodje po njih.

Zbog teskog terena posada helikoptera odabrala je po vlastitoj procjeni najbolje mjesto za iskrcaj, a to je bilo na zaravni, 200-tinjak metara od Velog vrha. Pri slijetanju radi spustanja kruske probusila se lijeva guma na helikopteru, sto posada u tom trenutku nije primijetila, nego se vratila po Klarica i njegovu skupinu. Ukrcavajuci vatrogasce, mehanicar Ivica Skrlec primijetio je probusenu gumu. Uzletjeli su i zaputili se prema kruski, a ostavili su Josipa Klarica, koji je na vrhu brda trazio bolji signal za vezu, te trojicu vatrogasaca iz Zablaca koji su trazili izgubljeni mobitel i radiostanicu.

Kvar na helikopteru

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/11/08/IKONA2-helikopter.jpg
Nakon tragedije na Kornatima mnogobrojna su bila spekuliranja oko helikoptera H202 koji je kasnije unesrecene vatrogasce prebacio na Kornate. Svjedoci - piloti, tehnicari, kopiloti koji su helikopter nakon povratka s Kornata pregledali i kasnije ponovno letjeli - posvjedocili su da na helikopteru, osim kvara na ventilu lijeve gume, drugih kvarova nije bilo. Dapace, nakon zamjene gume tim su helikopterom kasnije prebacivani ozlijedjeni s Kornata u Zadar.

Micanje tijela

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/11/08/IKONA12-obucenost.jpg
U “Tijeku intervencija” Operativnog sredista Divulje zapisano je da su dezurni operateri od sluzbe 112 u 20.5, kao i od clana GSS-a Sinise Premuzica u 21.05 dobili informacije o “prebacivanju tri smrtno stradala vatrogasca u Zemunik”. Operateri su na sudu naveli kako su mozda sami zakljucili da je rijec o Zemuniku, ali su definitivno potvrdili informaciju o “zbrinjavanju helikopterom tri mrtva tijela”. No clan GSS-a Sinisa Premuzic kaze nam kako on sigurno nije spominjao prebacivanje mrtvih.


Zbog nagiba terena kod kruske i probusene gume slijetanje nije bilo moguce, a vecina vatrogasaca, osim Dina Klarica i jos dvojice, nije bila obucena za desantiranje, odnosno spustanje iz helikoptera uz pomoc tzv. brzog uzeta. Krenuli su traziti pogodno mjesto za spustanje, te su na kraju u dogovoru sa zapovjednikom pronasli poziciju za iskrcavanje udaljenu oko dva kilometra od cela pozara. Oko 14.20 sati helikopter je krenuo prema Divuljama radi promjene gume i punjenja goriva.

Josip Klaric i trojica vatrogasaca iz Zablaca nisu uspjeli stupiti u vezu sa zapovjednikom pa su se uputili prema uvali Sipnat.

U 14.40 sati u gasenje pozara na Kornatu ukljucio se i kanader. Pilot Stjepan Leskovic bio je na vezi s vodjom prve skupine i pomagao je pri gasenju tog dijela Kornata. Nakon 13 bacanja, pilot kanadera preko pilota putnickog zrakoplova Croatia Airlinesa oko 15.20 sati dobiva poruku da se uputi na pozariste u zaledju Vodica. Unatoc izrazenom neslaganju, pilot kanadera izvrsava zapovijed i tijekom leta prema Vodicama izvjestava zupanijskog vatrogasnog zapovjednika Drazena Slavicu da “Kornat nestaje, da je katastrofa”, a Slavica mu govori da su kod Vodica ugrozene kuce.

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/11/08/slavica_drazen--wide.jpg
Pokojni Dino Klaric prije odlaska kanadera iz operativnog dezurstva JVP-a Sibenik dobiva obavijest o njegovu premjestanju s Kornata. To je posljednji kontakt dezurnog Zorana Blacica s Klaricem.

Samo nekoliko minuta nakon odlaska kanadera, oko 15.25 sati, primljena je prva informacija o tragediji koja ce se dogoditi. Mirka Juriceva Mikulina, koji je gasio pozar kod Vodica, mobitelom naziva sin Ante i uspijeva mu reci: “Tata, svi cemo izgorjeti”. Veza potom puca. Otac panicno naziva JVP Sibenik i kontaktira nadredjene zapovjednike, ali zbog losih veza nitko ne uspijeva doznati sto se zapravo dogadja na Kornatu.

Tek oko 16.20 sati centrala dobiva prvu informaciju o stradavanju. Tada su Josip Klaric i trojica vatrogasaca iz Zablaca, popevsi se iz uvale Sipnat na brdo, preko veze culi pozive u pomoc pokojnog Marinka Knezevica Ofija. “Vatra nas je pregazila, ima dvojica mrtvih, dosta ozlijedjenih, hitno zovite helikopter...”, culi su preko kanala 1, a zatim alarmirali sredisnjicu u Sibeniku.

Od Knezevica su pokusali doznati njihovu poziciju, ali su veze bile lose. Tako su Klaric i ostala trojica gotovo sat vremena trazili stradale kolege. Kada su ih poslije 17 sati (Klaric se javio centrali u 17.20) pronasli, docekao ih je uzasan prizor, jauci, zapomaganja, trazenje vode. Pronasli su ukupno pet mrtvih i sedam ozlijedjenih. Josip Klaric medju zadnjima je pronasao svog mrtvog sina Dina. Klaric je decke iz Zablaca poslao po vodu u uvalu, a on je i dalje pokusavao pomoci unesrecenima dok je cekao pomoc.

Mile Perkov, vatrogasni tehnicar iz JVP-a Sibenik, svjedoci da ga je oko 15 sati i 15 minuta pozvao dezurni Blacic da sam dodje u JVP. Tamo je zatekao svoje kolege iz cetvrte smjene. Blacic, pokraj kojega stoji i Slavica, govori im da idu na Kornate gasiti pozar. No, vise od toga im nitko ne govori. Prikupljaju opremu, ali ce do odlaska u vojarnu i ulaska u helikopter proteci oko tri sata. Iako Slavica skuplja vatrogasce u Sibeniku oko 15 sati, glavnom vatrogasnom zapovjedniku o cudnim dogadjajima na Kornatima javlja tek oko 16 sati i 30 minuta.

Jurin svjedoci da je u tim trenucima sa zamjenikom Tomislavom Vukom na Hvaru, gdje je dan prije izbio veliki pozar. Slavica javlja Vuki da se na Kornatima “nesto dogodilo”, ali nista konkretno. Tek pola sata kasnije, oko 17 sati, Jurin i Vuko od Slavice dobivaju informaciju da na Kornatima ima ozlijedjenih. Tada Vuko trazi od vojske da uputi sve raspolozive letjelice na Kornate. Natporucnik Rajko Rafael Boban od generala Josipa Stojkovica dobiva naredbu da s tehnicarom ode na Kornate jer su ljudi u okruzenju.

Podize helikopter Bell i krece iz Divulja. U trenutku kad je iznad Sibenika, u slusalicama cuje naredbu posadi helikoptera Mi8 da krenu prema Losinju po vojnike vatrogasce. Rijec je o istoj posadi koja je prebacila vatrogasce na Kornat, ali drugim helikopterom, na “izvlacenje vatrogasaca”. Nisu znali, tvrde svi suglasno, sto se dogodilo. Kada su kratko nakon 17 sati stigli do Kornata, na zemlji su ugledali unesrecene vatrogasce, od 500 do 700 metara od mjesta gdje su ih ostavili. Sest vatrogasaca je lezalo i sjedilo, a jedan je stajao i mahao.

Opet se nisu mogli spustiti u njihovoj blizini te su mislili da ce otici po ekipu GSS-a u Zemunik. No, tada su dobili zapovijed da krenu prema Losinju po vojne vatrogasce. Dvadeset pet vojnika dovedeno je u uvalu Kravljacica gdje su gasili pozar. Oko 17.45 sati Bell je dva puta nadletio podrucje na kojem su bili unesreceni. Vidio je da su svi lezali, osim jednog koji mu je mahao. Zbog loseg vremena slabo je vidio, ali je u zracnu luku Zemunik javio da ce za izvlacenje trebati jedan helikopter sa sajlom jer nece moci sletjeti.

Dogovoreno je da se Bell podigne malo vise kako bi bio orijentir helikopteru Mi8 koji dolazi iz Splita. To je helikopter oznake H-202, kojemu je zamijenjena probusena guma. Pilot helikoptera je Bozenko Poljak. On je u 17 sati i 5 minuta dobio naredbu da krene iz Divulja u spasavanje vatrogasaca na Kornat. Polijecu 20 minuta kasnije i na Firulama kupe clanove Gorske sluzbe spasavanja. Medju njima je i Stipe Bozic. Poljak naglasava da je vrijeme jako lose i da je slijetanje nemoguce.

Kopilotkinja tog helikoptera, Antonela Marinov, tvrdi da su na Kornate stigli izmedju 18 i 18.15 sati. Na mjestu nesrece nije bilo ni vatre ni dima, a pilot je vatru vidio oko 2 kilometra od unesrecenih. Iznad mjesta nesrece puhao je jak vjetar brzine oko 60 kilometara na sat, a turbulencije su helikopter “bacale” i do 20 posto u stranu te je kod izvlacenja tijela postojala opasnost da letjelica repnim rotorom udari u stijenu. Ozlijedjene je sajlom izvlacio Stipe Bozic. Poljak misli da su prilikom prvog izvlacenja izvucena 3 ili 4 ozlijedjena koji su prebaceni u uvalu Sipnat, gdje su prebaceni na policijski gliser.

Tijekom prvog izvlacenja kopilotkinja je trazila dolazak jos jednog helikoptera koji je uskoro stigao s oznakom H-204. U drugom izvlacenju prebacili su jednog ozlijedjenog, a u trecem dvojicu. Nakon toga je Bozic rekao da zivih vise nema. Tomislav Banovac, sef smjene u policijskoj postaji Pomorske policije u Sibeniku, oko 19 sati i 50 minuta putem specijalnog telefona cuo se s posadom broda Brzi i receno mu je da prevoze cetiri ozlijedjena u Sukosan gdje ih ceka Hitna pomoc. Helikopter H-202 jednog je unesrecenog prebacio u Zemunik. Iza njega je u Zemunik stigao i helikopter H-204 u kojem su bili Stipe Bozic i tri vatrogasca.

Uloga vojske
http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/11/08/IKONA3-vojska.jpg
U javnosti se cesto provlacilo pitanje uloge vojske na Kornatu i po cijoj su odluci vojnici tamo upuceni. U poslijepodnevnim satima zapovjednik Drazen Slavica naredio je angaziranje i vojne snage. Helikopter koji je preusmjeren na Losinj prebacio je na Kornat 25 vojnih vatrogasaca. Vojnici su imali vatrogasne uniforme i nisu imali puno iskustva u gasenju. Nakon nocnog sastanka u Zemuniku, na Kornat je stiglo 100-tinjak pripadnika Bojne za specijalna djelovanja koji su trazili moguce druge zrtve.

Nocni sastanak

http://www.jutarnji.hr/EPHResources/Images/2007/11/08/IKONA4-nocni-sastanak.jpg
Dana 31. kolovoza pola sata nakon ponoci na aerodromu Zemunik sastanak su odrzali ministar obrane Roncevic, nacelnik Glavnog stozera Lucic, ravnatelj policije Benko i glavni vatrogasni zapovjednik Jurin. Sve je trajalo dva i pol sata, a Jurin svjedoci da je dogovoreno slanje 120 vojnika na Kornat radi pretrazivanja terena. Ne sjeca se tko je to predlozio.


Dok traje helikoptersko izvlacenje ozlijedjenih, iz Sibenika dolazi izmedju 6 i 10 vatrogasaca koje je prikupio zapovjednik Slavica. Slavica ne odlazi jer se helikopter ne vraca u Sibenik. Dvadeset pet minuta poslije slijecu u uvalu Sipnat gdje nailaze na dva tesko ozlijedjena vatrogasca. Jedan od njih je Tomislav Crvelin. Obojica su helikopterom prebacena u Zadar.

Oko 23 sata dolazi informacija da nedostaje jedan vatrogasac. Svjedok Marijan Srdarev oko ponoci odlazi s jos trojicom u potragu. Oko 2 sata ujutro pronalaze pet mrtvih vatrogasaca, medju kojima i Dinka Klarica. Nakon toga dolazi pomorska i interventna policija te ubrzo pronalaze i sestog mrtvog. Izmedju 4 i 5 sati ujutro u uvalu dolazi prva skupina od 50 vojnika.

To se poklapa sa svjedocenjem Jurina koji je tvrdio da je sastanak u Zemuniku trajao od pola jedan do 3 sata ujutro i na kojem je dogovoreno da se na Kornate posalje vojska zbog potrage za mogucim stradalim civilima i turistima. Ujutro na otok dolaze ministar Roncevic, ravnatelj Benko i nacelnik Stozera, a u uvalu Sipnat dosao je i zapovjednik Slavica. Svjedok Zeljko Lucev tvrdi da je svih sest tijela bilo na istome mjestu kao i kad su ih pronasli, jedino sto su bila pokrivena. Svi svjedoci tvrde da tijekom noci nisu culi helikoptere kako lete.

Sporni iskazi

- U uzorcima zemlje ispod stradalih vatrogasaca, kao i na pojedinim dijelovima njihove opreme, pronadjeni su tragovi benzina. Vjestaci su u preliminarnom nalazu zakljucili da se radi o maloj prisutnosti benzina koja ocito potjece iz metalnog kanistra u kojemu su vatrogasci nosili gorivo za pumpe. Objasnjeno je da je cijelo podrucje ocito “kontaminirano” prisutnoscu spasitelja i drugih osoba koje su hodajuci uokolo raznijele tragove benzina.

- Prema sluzbenim izvjescima, tijela poginulih vatrogasaca nisu micana, dok je u operativnom centru Divulje zabiljezeno da su tri mrtva tijela prebacena helikopterom u Zemunik. Je li se radilo o pogresno shvacenim informacijama, tek ce se razjasniti.

- Josip Klaric i ostala trojica koji su pronasli unesrecene kazu da ih nisu ni pitali sto se dogodilo. Clan GSS-a Mladen Muzinic, koji se prvi spustio, spomenuo je kako mu je sokirani Josip Klaric rekao da su vatrogasci isli marendati i da ih je vatra iznenadila.

Nalaz vjestaka

Uzrok tragedije eruptivni pozar

Analiticari su koristili zabiljesku razgovora s jedinim prezivjelim

Preliminarnim vejstacenjem strucnjaci MUP-ova Centra za kriminalisticka vjestacenja “Ivan Vucetic” zakljucili su da je tragediju prouzrocio tzv. eruptivni pozar. Pritom su, kako proizlazi iz njihove analize, koristili i sluzbenu zabiljesku o razgovoru s jedinim prezivjelim vatrogascem Franom Lucicem.

“U kotlini je vegetacija bila znatno bujnija od one na ostatku opozarenog dijela otoka tako da je doslo do oslobadjanja vece kolicine toplinske energije koja je stvorila oblak vruceg dima i zraka. Zbog toga dolazi do naglog pada tlaka iznad zapaljenog bilja u kotlini. Pad tlaka stvara razliku tlaka izmedju zraka na dnu kotline i iznad mjesta izgaranja biljne mase u kotlini, sto uz jak jugoistocni vjetar dodatno ubrzava strujanje vrucih dimnih plinova prema vatrogascima. Ubrzanju pozarne fronte dodatno doprinosi i ucinak dimnjaka kao i povecanje brzine vjetra s porastom nadmorske visine.

Vruci dimni plinovi i zrak, a ubrzo zatim i pozarna fronta prelaze preko vatrogasaca”, stoji u nalazu, pri cemu je istaknuta izjava Frane Lucica da je cuo “huk koji je presao preko njih velikom brzinom”. Vjestaci, naime, na temelju te izjave izvode zakljucak da je brzina plamene fronte u kotlini, koja je nadjacala zvuk juga brzine osam metara u sekundi, morala biti cak oko 20 metara u sekundi.




http://www.kodzlaje.com/images/webmaster/eyes%20dole.gif
View User's Profile E-Mail User Visit User's Homepage View All Posts By User U2U Member
 Pages:  1  2  3  ..  6
Post new thread Poll:


Go To Top


Powered by XMB
Developed By Aventure Media & The XMB Group © 2002-2005